Sky Watcher Startravel 120

Nakon pola godine, koliko je prošlo od nabave 12” dobsona, sam uvidjeo da se 8” neće nagledati previše neba. Nakon ponešto razmišljanja zaključci su se nametnuli sami od sebe i odlučio sam prodati 8-icu.  Razlozi su bili jasni: 8” i 12” dobsoni su po karakteristikama, svrsi i načinu upotrebe zapravo vrlo slični teleskopi: ako imam priliku za pravo promatranje naravno da će na teren ići 12” a 8” ostati doma. Drugo, u garaži je pofalilo prostora i ostalo je mjesta samo za jedan veliki teleskop. Treće, i kada bi bilo prostora, 8” f6 dobson je bomba od teleskopa, zaista univerzalna cijev i apsolutna šteta bi bila da bezveze čami u garaži. I četrvro, u više navrata sam zaključio da bi dosta puta šmugnuo na teren pa makar i na sat vremena, a čak i iz dvorišta se da štošta pogledati. No za takve kratke sesije mi je 8” dobson bio mrvicu previše. Ako ništa drugo, mora se hladiti nekih pola sata, a po zimi i znatno više, dok ne dosegne onaj pravi optimum. To više nije grab’n’go. A sada sam došao do zaključka da mi pored velike mrcine treba upravo jedan grab’n’go teleskop, koji je dovoljno maleni da ga mogu tutnuti bilo gdje po kući (ispod kauča ili kreveta), da bude lagan i prijenosan, da ne zahtjeva vrijeme hlađenja, i vrlo poželjno, da pokrije područja, kod kojih je moj 12” u deficitu: konkretno, mala povećanja / wide field. Odabir je bio lagan i jasan kao dan: kratki akromatski refraktor na AZ montaži. Koji? Naravno, najveći mogući, a da još uvjek zadovlji dane kriterije!

st120 resize

Odluka je pala na SkyWatcher Startravel 120 f5 akromatski refraktor. Sa montažom nisam imao dvojbi i uzeo sam veću i vrlo robustnu AZ-4. Kombinacija bez ikakvih problema vrlo lahko nosi 2” dialektričnu diagonalu sa jednim ES 30mm okularom, koji ima više od kile. Dojmovi? Iznad očekivanja! Malo me brinulo kako će mi stvari izgledati kroz tako (za moje pojmove  🙂 ) malu cijev, jer sam oči naviknuo prvo na 8, a onda i na 12”. Međutim teleskop se je iskazao kao prava mašina.

Osim praktičnih, evo i vizualnih pluseva:

  • Wide field. Maglice tipa Sjeverna Amerika, Rozeta, Andromedina galaksija, cijela hrpa većih otvorenih skupova, područja zvjezdanih oblaka u Mliječnoj stazi isprepletena tamnim maglicama… S velikim teleskopima se jednostavno ne može doseći takvo vidno polje pri kojima ovakvi objekti zaista sijaje, a da se na zađe u područje prevelike izlazne zjenice.
  • Kompaktne zvijezde. Zaista, ima nešto u tome. U refraktoru, pa premda i ovako brzom akromatu, zvijezde zaista izgledaju lijepše i »točkastije« nego u newton reflektrou. Mada sam svijestan da pri tome ulogu imaju i veličina aperture i raspon povećanja. Veća apertura pokazuje puno svijetlije zvijezde, a veća povećanja koja obično idu ruku pod ruku sa većom aperturom će naravski zvijezdu uvjek više razmazati, odnosno to će napraviti atmosverski uvjeti.
  • Binarne zvijezde. Moram apsolutno priznati da ih ova cijev pokazuje bolje od velikog reflektora i razdvaja ih na generalno manjim povećanjima sa iznimno oštrim rezultatima. I to govorimo o jednom brzom f5 akromatu, kojemu to ne bi trebala biti jača strana! Evo testova: Razvoji Epsilon Lire (popularnu »double double«) već na 90x povećanju; na 68x pokaže dvije izdužene spojene crtice. Izar u Volaru je lijepo oštro razdvojen na 136x. Mu Bootes / Alkalurops: druga komponenta je jasno razdvojena također već na 136x! Sve to govori u prilog tome, da je optika za svoj novac na određenoj razini.

Minusi su poznati: kromatska abreacija. Na povećanjima od ca 90-100x naviše već prilično smeta, vidljiva je na Mjesecu i na manjim povećanjima. Korisnik APO refraktora vjerojatno to nebi mogao tolerirati, ali mene to ne sekira jer si ovu cijev ni u kojem slučaju nisam zamislio kao planetarni i lunarni teleskop, jer on to jednostavno nije. Na 136x na Saturnu slika zaista nije baš sjajna i nisam uspjeo vidjeti Cassinijevu razdjelnicu. Premda je planet pri testu bio dosta nisko i treba probati ponovno slijedeće godine.

Opazio sam još nešto: sjalnije, zapravo već i srednje sijajne zvijezde, kao recimo Epsilon Lire, pokazuju izraziti plavičasti »halo« oko njih, koji se otkriva skrenutim, a nestaje direktnim pogledom . Veličina toga»haloa« je ovisna od povećanja: Pri najmanjem povećanju ga nema, pri srednjem je mali ili zanemariv, no pri većem povećanju (za ovaj teleskop) od ca 90x je halo oko zvijezde veći i prilično uočljiv. Efekt je vizualno isti kao da bi gledao zvijezdu kroz zamagljeno staklo. Nešto slično vidim i u reflektoru oko sijajnijih zvijezdi ali vizualno nije tako napadan i uočljiv kao u ovom teleskopu na tim većim povećanjima. Međutim, stvar me zapravo ne smet, jer ciljano u sijajnije zvijezde na većim povećanjima gledam samo kada razdvajam binarne zvijezde, a uostalom direktnim pogledom efekt jednostavno nestane. Tu bih zaključio što god da to je, ipak se nemože očekivati savršenu optiku pri velikom i brzom 120 mm akromatskom refraktoru. Za cijenu same cijevi 240 € je teleskop bomba.

Da se vratimo na vizualne vrhunce i poglede kojima je ova cijev zapravo najviše namjenjena:

  • NGC 7000 Sjeverna amerika + Pelican nebula: u ES30 + UHC, vidno polje više od 4°: pogled je neponovljiv. Pogotovo sa 2000 m nadmorske visine i kada je objekt blizu zenita. Konture i struktura jasni i kontrastni ko dan. Neponovljivo!
  • Istočni, srednji i zapadni Veil u istom vidnom polju (sa OIII filterom). Prema su istočni i zapadni pri rubovima vidnog polja, pogled ima svoju draž i nije nešto što se vidi svaki dan! Struktura u istočnom veilu je iznad svakog očekivanja za 12 cm objektiva! Srednji je bez strukture ali vidljiv. Zapadni Veil vrlo dobro pokaže »metlu«.
  • M23 na 20, 25 i 30x povećanjima: nikada nisam vidjeo ovaj otvoreni skup tako dobro i nikada nije bio tako lijep. Zvijezdice točkaste kao najsitniji ubodi igle.
  • M8 na ca 25x + UHC – nisam ni sanjao, da mali teleskop tako prekrasno i detaljno može pokazati ovu maglicu. I jednostavo obožavam otvoreni skup u ovoj maglici (naravno, skup je bolji bez filtera). Pogled na M8 mi se ovdje čini istim kao kada sam ovaj objekt za moje prve promatračke godine gledao  kroz 8”. No ovdje svakako ulogu igra i akumulirano iskustvo.
  • Kuglasti skupovi. Premda ne baš tip objekta za rich field teleskop, i kuglaste skupove s obzirom na veličinu aperture pokaže iznad očekivanja! Svi veći M skupovi su koje sam pogledao su razlučeni, premda do određene mjere – naravno da nema do apreture. M13 pokazuje krakove zvijezdi.
  • Apsolutno iznenađenje: uspjeo sam sa ovim teleskopom vidjeti NGC 6888 »Crescent« maglicu iz svojega dvorišta, koje je u žutoj ili žuto-narandžastoj zoni svijetlosnog zagađenja. Treba spomenuti da je to bilo slijedeću večer nakon one ljetne fronte koja je porušila sve pred sobom ali i prekrasno očistila nebo. Transprentnost dan nakon te oluje je bila fenomenalna. Maglicu sam uspjeo vidjeti kroz 20mm t5 nagler (30x) i OIII. Naravno tijekom promatranja nisam bio izložen nijednom direktnom svijetlu i imao sam crnu krpu preko glave. Ovaj objekt je vrlo zahtjevan, treba točno znati što očekivati i gdje tražiti. Nije naravno bilo neke strukture no identifikacija maglice je bila 100%. Za 120 mm promjera – ponovno iznad svih očekivanja.

Da sumiram: osobno moram reći da je nabava ovog teleskopčića za mene bila pun pogodak i savršeno se uklopila u moje potrebe uz ostalu opremu.  Naravno da neće i nemože zamijeniti 12”, koji će uvjek ići vani na ozbiljnija promatranja. No sa ovom cijevi ću jednostavno moći češće uživati u ovom hobiju (opsesiji? ). Teleskop ne zahtjeva hlađenje i može bilo kada ići van. Na AZ-4 se postavi jednako brzo kao Dobson. Relativno je malen. Određene objekte pokaže na bolji način od velikih teleskopa i otvara dodatnu dimenziju pri vizualnom promatranju. Premda je brzi akromat, je već bolji za cijepanje dvojnih zvijezdi od newton reflektora.

Uza sve prirođene nedostatke zbog samog dizajna cijevi, još uvjek se može eksperimentirati sa aperturnim maskama da se postigne malo brži akromat i eliminira jedan dio kromatske aberacije za recimo razumno promatranje mjeseca. Sigurno ću sada više gledati čak i mjesec kroz ovu cijev nego što bi vukao i hladio jednog 8” dobsona po zimi, kada je mjesec najviše na nebu. Ako netko traži cijev u ovom rangu i za svrhu, za koji je zamišnjen, je Startravel 120 best buy.

Eppur si muove – Galileoscope: recenzija i makeover

Na moje pitanje da li ima interesa za mali ATM report, Bobo je ljubazno (Hvala Bobo!) ponudio smjestiti ovaj tekst u “Bobinu kuhinju”.
Ovo će, u kuhinjskom žargonu, biti kuhanje dvaju jela u istom loncu: radi se o kombinaciji recenzije i ATM priče.

Recenzija je uvod i može biti interesantna svima koji kupuju prvi teleskop, dok će ATM dio (možda) zanimati ATMovce koji nalete na ovaj tekst. Najviše se nadam da će vlasnike malih “department store” teleskopa, koji su od promatranja odustali zbog loših instrumenata potaknuti da kritički procijene kakav je zaista njihov teleskop i može li se s njim nešto učiniti, kako bi frustracija i razočaranje prerasli u zadovoljstvo.

Kao i obično, Dobar Vam tek i ugodno čitanje!

 

Sastojci :

Možda ste čuli za Galileoscope… Ako niste: to je hvale vrijedan pokušaj da se širokoj publici, posebno klincima, omogući pristup teleskopu. Stvoren je za Međunarodnu godinu astronomije, 2009.

Galileoscope objektiv je  promjera 50mm (48mm efektivne aperture), f/10, u kompletu sa 20mm okularom i 2x Barlow lećom. Prodaje se kao “kit” kojeg budući promatrač mora sastaviti, što je vrlo jednostavan zadatak, čak i za djecu.

Sve to dobijete za 50-60$ u SAD. (Set noževa nije uključen u ponudu, čak i da “nazovete odmah”…)

Kad ga pogledate iskusnijim, ili barem, na ozbiljnije teleskope naviknutim okom, Galileoskop vrlo lako izazove podsmijeh. Ja sam se zbilja nasmijao, iako se ne mogu hvaliti profesionalnom astro-opremom. Možda i nisam trebao… moooožda…

Kolegica s posla, koja je taj skop kupila da bi sebi i svojoj obitelji otkrila Svemir, znajući da se Žac Andreić i ja, malo kužimo u astronomiju, pohvalila nam se i donijela skop da mu se svi zajedno divimo. Greška (hihihi) .

1. Nismo se divili.

2. Ja sam se kroz smijuljenje “pobunio” u stilu: “pa kaj nas nisi pitala PRIJE kupovine?”…

Osobno, ne volim traljave skopove (imam ih / imao sam ih, pa valda zato…) pa nakon mog: “daj to sim’ da istestiram”, jedino što sam mogao zaključiti je bilo da je sve skupa skoro neupotrebljivo. “Skoro” je ovdje bitna riječ!

Zapravo, evo kako stvari stoje: začuđujuće, ali optika tog skopa je pristojna. Slika kroz skop je onakva kakvu bi poželio svaki amater astronom. I njegov brat također.
Nnndaaa… Dobro, nije. Definitivno nije i svakako bi mogla biti i bolja, ali za instrument ovih dimenzija i cijene, mislim da  može proći.

Ljudi koji su smislili Galileoscope nisu diletanti. Očito znaju kakav bi trebao biti astronomski uređaj i što ga razlikuje od loše imitacije. Optika, jasno – i ta je ovdje prihvatljiva iako, uz današnju tehnologiju (a ni 2009. nije bila ništa lošija) i masovno proizvedene leće bi mogle bez prevelike cijene biti puno bolje nego što jesu. Zato, mislim da nije fer bilo Godinu astronomije obilježiti takvim teleskopom. Astronomija zaslužuje bolje.

Objektiv  je podkorigiran, tj. undercorrected, grubo procjenjujem na oko  1/2 lambda, za one koji znaju o čemu govorim, ali to će se ozbiljnije vidjeti na povećanju od cca 100x, što je u u 50mm instrumentu “dječje klase” već pretjerivanje. (under / over -correction je opis onog što geometrija objektiva proizvodi  sa zrakama svjetla koje dolaze s različitih dijelova objektiva u smislu položaja žarišta)

(Pada mi na pamet da bi bilo zgodno usporediti Gallileoscop sa, recimo, Orion Observerom 60mm AltAz. Živo me zanima kakva je slika u tom Orionovom i ekvivalentnim Kineskim refraktorima, jer i cijene su im usporedive sa Galileoscopeom: U trenutku dok ovo pišem, Orion USA nudi spomenuti refraktor sa Alt-Az montažom za 70-80 $)

Slika se, na koncu, u fokusu  drži i na tih 100x. Kromatski,  objektiv je dobro korigiran: riječ je cementiranom akromatskom dubletu.

Istina, vidio sam “teleskope s kioska” čija slika, u usporedbi s Galileoscopeovom,  izgleda kao pogled kroz mokru tuš-kabinu, ali nekako mi to ne prolazi kao opravdanje…

Okular koji stiže u paketu je Ploessl, odn. simetrični, žarišne duljine 20mm (sastavljen od dva simetrična dubleta, ali plastičnih leća!?). Kako god bilo – radi. Ne sjajno, ali radi. Kromatski je korigiran, a kako je i on “u kitu” nad njim je moguće izvesti mali kirurški zahvat i izvaditi mu jedan dublet, čime žarišna duljina okulara naraste na oko 30mm. (povećanje cca 17x)

Solidno? Da, solidno, ali…!

Mehanika je ta koja od ovog uređaja stvara slabo upotrebljivu mješavinu stakla i plastike.
Upravo ta plastika, krta i sjajna, onakva kakvu očekujemo na jeftinim igračkama i “shopping-centar” teleskopima, predstavlja izvor teškoća.

(Mislim da je tu potrebna mala ograda – recenzije su uvijek subjektivne i ovo je samo moj dojam. Možde će neki drugi korisnik Galileoscopea imati suprotno ili drukčije mišljenje… ili čak bolji primjerak Galileoscopea i optički i mehanički…)

Fokusiranje se obavlja običnim, “ručnim” uvlačenjem i izvlačenjem plastične fokusne cijevi kroz tubus od istog materijala.
Trenje cijevi o cijev u mirovanju (tzv. statičko trenje) je prilično veliko i u početku koči pomicanje. To trenje u nekom trenutku naglo nadvlada sila kojom pokušavamo pomaknuti cijev i ona poleti, obično debelo preskočivši točku žarišta.
Tako se fokusiranje uglavnom svodi na uzaludno cukanje i ciljanje oštre slike. Lagano rotiranje cijevi pri povlačenju pomaže, ali ne dovoljno, a ni teflonska mast kojom sam premazao cijev nije dramatično promijenila stvar.

Ovome sad dodajmo montiranje na fotostativ, što je jedini predviđeni (tj. originalno zamišljeni) način za montažu skopa i dobili ste recept za duhovne vježbe iz Frustracije Za Početnike.

Fotostativi su i inače čuveni kao “dušu dali” za astronomiju (jeste skužili zajedljivo-ironičan ton?). S ovim skopom na krhkom foto-stalku, svaka zvijezda izgleda kao mutnjikavi EKG, od silnog drmusanja potpomognutog spomenutim fokusnim cukanjem.

Prilično čudno je to s fokusiranjem… Ne vjerujem da konstruktori nisu znali kako će to ispasti. Skoro apsurdno, ako pogledate tko sve sponzorira Galileoscope projekt: mahom institucije koje znaju što su to teleskopi. Pretpostavljam da je razlog za slabu mehaničku konstrukciju bilo mahnito kresanje troškova proizvodnje. Što je – tu je…

 

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Sl. 1 – Galileoscope iznutra…

 

Konstrukcija tubusa, iako zanimljiva – 2 uzdužne polovice koje se spajaju gumicama (onak, kao za kosu; kumice na placu znaju njima grincajg držati na kupu – ipak je ovo Kuhinja, ne?) –  i optički korektna – ima čak 2 interna bafflea iliti “blende” na Zagrebačkom, koje zaustavljaju zalutalo svjetlo – ipak je posljedica želje da skop bude jeftin. Zato nema odvojenog nosača objektiva a fokuser je rudimentaran (vidi gore).

 

Što se tim teleskopom vidi?

Pa, podosta toga, ako niste izbirljivi… Dobro, ne očekujte Prstenastu maglicu ili M82. Galileoscope nije zamišljen za takve deep sky napore i magličaste objekte na rubu vidljivosti. Njegov cilj su Mjesec, i sjajniji planeti: Venera, Jupiter, Saturn, možda Mars i Merkur pa  čak i – ako je upalilo Galileu, zašto ne bi i  Vama  –  Neptun, uz malo sreće.

Osobno, kad sam prvi put vidio Galileoskop, bacio sam pogled na Mjesec, koji mi uvijek oduzima dah i Saturn i njegove sjajne prstenove. Vidio sam i Jupiter, čiji sateliti su naravno, odlično vidljivi, i koji pokazuje i nešto od detalja svog oblačnog omotača. Slika je pristojno oštra i svijetla, ako ne pretjerate s povećanjem. Rastezanje prema 100x (s mojim okularima)  degradira sliku – naravno KAD i AKO ju uspijete izoštriti, ali da je seeing bio bolji i da nisam promatrao s južnog balkona u Savskoj, rezultati bi bili – pa, recimo, impresivni za ovakav teleskop. Neočekivani, u svakom slučaju. (Ne sasvim…, svakako pročitajte dopunu na kraju teksta)

Na žalost, uvjeti promatranja su bili daleko od idealnih. Najvažnija stvar koju pri svemu ovom treba imati na umu je da je ovo ipak, samo 50mm  teleskop koji košta 60$

Sve ovo, ipak, morate očistiti od sloja frustracije koja prati korištenje Galileoscopea. Da je slika i najbolja na svijetu, nikakve koristi od nje, ako ju ne možete vidjeti oštro i mirno.

 

 

Ima li pomoći?

Ako je mehanika u pitanju – ima.

Za početak, moje kritiziranje nedužnog skopa dovelo je do tog da je da spomenuta kolegica nabavila rabljenu Synta EQ2 montažu sa stativom, pa sam  ja  odlučio uzeti Galileoskop u  ruke i presvući ga u novu obleku.
Jednostavno, ne trpim uništavanje (posebno dječjeg) interesa za promatračku astronomiju loše napravljenim teleskopima… obsesivno kompulzivni poremećaj? Apsolutno…

Ne želim stvoriti dojam da sam napravio “neznam što” i  pretvorio neki dalekozor iz špeceraja u Hubbleov satelitski instrument. Postojećoj optici probao sam dodati upotrebljivu mehaniku – to je sve. Također, siguran sam da postoje jednostavnija i kvalitetnija rješenja koja meni, u danom trenu, nisu pala na pamet.

Konačno, iako sam proglasio Galileoscope neupotrebljivim, čvrsti stalak, dobar spoj s teleskopom, podmazana fokusna cijev i poneki trik pri fokusiranju mogli bi korisniku pružiti malo više od većine traljavih “department store” teleskopa, ali to već ovisi o previše varijabli da bi se moglo uzeti zdravo-za-gotovo. Amerikanci vele: “your mileage may vary”.

Mene su, kao i većinu astronoma-amatera, razmazili instrumenti koje sam do sada susreo – kako moji skromni instrumenti, tako i  (posebno) teleskopi prijatelja iz ADIja, koji su redom vrhunski instrumenti. Moje piljenje i šarafljenje ne mogu doseći nivo izrade ozbiljnih, tvornički i profesionalno napravljenih uređaja, ali to mi ovdje i nije bio cilj.

Amaterska izrada teleskopa teži jednostavnim, jeftinim i uglavnom  kvalitetnim rješenjima. Rješenjima koja će zadovoljiti (redovito i premašiti) ciljani nivo. Ako postavite taj nivo visoko, i ATM rješenja će biti visokokvalitetna. Uvjeravam Vas, ogromna količina ih je u rangu sa najkvalitetnijim profesionalnim rješenjima. Hobisti su u stanju napraviti čuda! Ovdje je nivo skroman: relativno ugodno promatranje malim teleskopom. I rješenje je stoga – skromno.

Stvar je još u izradi, ali uskoro će biti u pogonu. Na žalost, nisam imao baš najkvalitetnije materijale na raspolaganju, ali po onom što sam mogao zaključiti iz prvih pokušaja upotrebe “novog” skopa, (ne zamjerite što komentiram vlastiti rad) stvar je bar  upotrebljivija od originala.

Koja su, dakle, moja zlodjela?

 

 

Priprema:
1.  Nosač objektiva. Sastoji se od 4 prstena od šperploče, složenih u svojevrstan sandwich. Tri prstena su lijepljena i dodatno spojena vijcima i tvore tubusni dio “lens-cella”, dok se četvrti, prednji prsten, lovi za ostatak nosača samo vijcima (logično – nema smisla ljepilom trajno zarobiti leću  unutar šperploče) .
Prsten koji služi kao spoj tubusa i cella ima vanjski promjer tek mrvicu manji od nutarnjeg promjera tubusa, tako da tijesno ulazi u cijev.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Sl. 2 – Nosač i objektiv

 

Svi ostali prstenovi su vanjskog promjera većeg od promjera cijevi. Njihovi nutarnji promjeri se, međutim, međusobno razlikuju: najdeblji (12mm debeli) prsten ima rupu promjera 52mm i u njega bez otpora upada leća objektiva (promjera oko 51mm), čija je debljina na obodu upravo 12mm.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Sl. 3 – Nosač, sastavljen
Ispred i iza tog prstena, dolaze prednji i stražnji “retaining ringovi”, otvora 48mm, koji priječe leći da ispadne iz nosača.
Važno je da leća nigdje ne bude stisnuta dijelovima nosača. Općenito leću je dobro montirati tako da se lagano “čuje” kad protresemo nosač. To znači da oko nje (i naravno, ispred/iza leće) ima malo “lufta” i da ju nismo stisnuli i potencijalno deformirali. Ne treba se bojati da će pomičnost leće proizvesti iskrivljenu ili neoštru sliku. Jasno, slobodni prostor oko leće mora biti neznatan, ali refraktori su puno manje osjetljivi na miskolimaciju od reflektora. Ako Vas “zveckanje” leće plaši, i tome se da doskočiti tankim umetcima od papira, koji će smanjiti spomenuti “luft”. Jedini uvjet je da ti papirići budu dovoljno tanki da bez napora uđu u razmake.
Nosač je bilo prilično lako izraditi – Krunska pila s ponosom nosi krunu: bez nje sve ovo ne bi bilo moguće.

Podešavanje kolimacije može se izvesti naginjanjem nosača s otpuštenim vijcima koji ga spajaju za tubus. Jednom stegnuti, vijci bi trebali zadržati kolimaciju. Drugi dio kolimacije odvija se na fokuseru…

2. Tubus. To je visokotehnološki proizvod od materijala novog doba. Jednom rječju, kanalka. Naravno, od PVC-a, siva, promjera 7cm. Fokusna cijev je isto to, ali promjera 3cm.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Sl. 4 – Tubus i “podstava”
Obje su “podstavljene” crnim brusnim papirom za metal (šmirgl) fine gradacije koji čuda radi na polju upijanja svjetlosti… Crnim mat-sprejem kojim sam pošpricao abraziv, nisam poboljšao upijanje viška svjetla, ali sam dodatno fiksirao zrnca abraziva, kojeg ne želimo na optičkim plohama. Ipak, ne treba se bojati: abraziv se već ionako čvrsto drži podloge: u suprotnom bi pri brušenju odmah otpao.

OPREZ! Brusni papir za drvo  (često je crvene ili smeđe boje) obično na sebi nosi slabo zalijepljen abraziv i taj NIJE pogodan za ovakve zahvate. Autor ovog teksta, a jednako tako  i glavni kuhar Kuhinje,   se unaprijed ograđuju od odgovornosti te NE savjetuju upotrebu bilo kakvih abrazivnh sredstava u blizini optike. Čitatelji koji se odluče na približavanje optike sredstvima koja mogu oštetiti staklo čine to na vlastitu odgovornost. Smatrajte se obaviještenima, upozorenima i zamoljenima da TO NE RADITE. Hvala! – uprava.

3. Crayford-fokuser. On je dijelom od iverice (koju ne preporučam), a dijelom od šperploče (koju od srca preporučam). Bez obzira na materijale, za sad radi precizno kao Švicarski sir…. Sat… whatever…
Pretjerujem, naravno: Mehanička pouzdanost će se vidjeti tek nakon nekog vremena provedenog na terenu, u upotrebi. Ponavljam, za sada, čini mi se da radi pristojno.
Sastavljen je od 3 sloja. Prednji (okrenut prema promatraču) i stražnji prsten (koji ulazi u tubus i fiksira se vijcima za njega) su od iverice. U otvor stražnjeg postavljene su dvije pločice od polietilena (?), koje služe kao klizne plohe za fokusnu cijev. Te su pločice fiksirane termoplastičnim ljepilom. U prednji su pomoću dva M6 imbusa postavljeni mali čepovi od polietilena, koji predstavljaju prednje klizače. Njihov pritisak na cijev (a time i kolimacija cijevi) se regulira spomenutim M6 vijcima.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Sl. 5 – Fokuser u dijelovima

 

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Sl. 6 – Klizači

Idealno bi bilo da su svi drveni dijelovi od šperploče a klizači od teflona…

 

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Sl. 7 – fokuser, djelomično sastavljen, vidljiva su sva 4 vijka  za regulaciju

Srednji sloj, od šperploče, predstavlja nosač osovine za fokusiranje. Osovina je inox šipkica iz CD drivea, na čiju sredinu sam stavio gumeni termo-bužir koji stvara trenje o fokusnu cijev i spriječava proklizavanje. Nju, s doljnje strane, prema fokusnoj cijevi guraju druga dva M6 imbusa. Da ne bi baš sami vijci direktno glodali po osovini, između su umetnuti već opisani polietilenski čepovi. Sve njih sam izradio koristeći električnu bušilicu (kao tokarski stroj) i brusni papir (kao nož na tokarskom stroju)

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Sl. 8 – Kompletirani fokuser

 

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Sl. 9 – Gle, “gumbeki” nisu okrugli!? (Bijeli rub na prstenu od iverice je papirnata traka zalijeplena “Drvofixom”)

 

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Sl. 10 – Sirovi skop – sprijeda …

 

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Sl. 11- … i straga.

 

Kao  i original, ova moja verzija Galileoskopa je složena za promatranje BEZ diagonalnog zrcala. Razlog tomu je što, trenutno, vlasnici teleskopa nemaju “diagonalu”, ali ako ju nabave, problem će biti riješen skraćivanjem tubusa.
Za univerzalniji instrument koji bi se mogao koristiti i sa i bez diagonale, bilo bi potrebno napraviti fokusnu cijev prilične duljine (cca 30cm)  promjera 50mm, kako sama cijev ne bi rezala konus fokusiranog svjetla kad je dijagonala u upotrebi – tada, naime, cijev mora biti pomaknuta jako naprijed i postoji “opasnost” da uđe u svjetlosni konus.
Ta komplikacija mi se ipak čini malo besmislenom za objektiv sa samo 48mm efektivnog promjera.

Još treba napraviti adapter i nosač koji će pričvrstiti skop na EQ2 (trenutno, za probu i photo-session, skop je montiran tehnologijom koju i NASA koristi – DuctTape!) i to je to.

 

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Sl. 12 – ATM bez DuctTapea je kao riba bez bicikla, kao Lolek bez Boleka, kao…

Slike pokazuju kako to izgleda, a kako funkcionira u praksi – ostaje za vidjeti… Javim Vam kad isprobam u realnim uvjetima i kad dobijem povratne informacije od stvarnih korisnika Novog i Pobljšanog (TM) Galileoscopea (TM).

DOPUNA (27. svibnja 2013. 22:30): Upravo sam se vratio s balkona i kratkog gledanja  u Saturn. Fokuser radi kako sam i htio: vrlo dobro; no, sad se bolje vide nedostaci optike. Podkorigiranost (koju je u silnom drhtanju slike prije bilo teško uočiti) stvara maglicu oko prividno oštre slike planeta. Već i mali pomak iz fokusa ozbiljno uništi sliku, ali kad napipate najbolji fokus, nije strašno. Saturn je pri 100x (moji 10mm okular + shorty barlow), a posebno pri 62x (8mm okular) uvijek divan prizor, i oni koji nisu gledali kroz bolji teleskop, neće ostati razočarani – pod uvjetom da ne očekuju sliku iz Hubbleovog repertoara. Moj bi izbor bio ipak čisti 10mm okular i povećanje od 50x kao gornja granica. Originalni okular, posebno u kombinaciji s originalnim barlowom je ipak slabunjave kvalitete. Cassinijevu pukotinu, ovim teleskopom nikad nećete vidjeti. 50mm promjera bi to još i dopustilo , ali nedorađenost objektiva – ne.  Prstenovi su unatoč tome, bez sumnje prstenasti, a Titan je točkica svjetla nedaleko od Saturna. Bolji okulari daju bolje rezultate, ali sumnjam da ima smisla nabaviti ih za ovaj teleskop – tu ću odluku prepustiti vlasnicima teleskopa.

Da li je izrada svega ovog vrijedila truda, s obzirom na kvalitetu optike i rezultat promatranja?

Mislim da je. Ovako je barem nestalo mučenje s nemirnim teleskopom kojeg je nemoguće fokusirati. Sada, usprkos optičkim manjkavostima, može poslužiti za  početak u astronomiji. Moj prvi refraktor, bio je copyscope vlastite izrade, kompletno složen od najčudnijih komponenti. Montiran na najčudniji način. Povećavao je možda 40x pri otvoru 40mm. slika je bila katastrofalna po svim kriterijima. Svejedno, te sam večeri “otkrio” Saturn – prvi nebeski objekt kojeg sam teleskopom ikad vidio u životu i do danas moj najdraži nebeski prizor. I bio sam preoduševljen.

Mlitav kakav već je, Galileoscope je bez obzira na to, neusporedivo bolji…

Da li je vrijedan uloženog novca?  Na to pitanje Vam, na žalost,  nisam u stanju dati odgovor. Da li bih sebi kupio Galileoscope ili  ga preporučio nekome? Ne, ali poučen iskustvom, bez probe i ozbiljnog testiranja, ne bih kupio ni jedan teleskop (jednom sam se ozbiljno “opekao” s puno skupljim i nahvaljenim instrumentom). A da li bi nekom tko ga već ima rekao da ga baci? Ne, nikako. Savjetovao bih mu da napravi to što sam Vam opisao gore i iskoristi ga do maksimuma. 

Nadam se da Vam tekst i slike mogu pomoći ukoliko se i sami   odlučite poduzeti nešto slično sa nekim svojim teleskopom.

 

Ino

Bresser Skylux NG 70/700 refraktor

Bresser Skylux je mali početnički teleskop. 2003. godine počeo se širom Europe prodavati u Lidl lancu trgovina mješovitom robom. Pušta se u prodaju najčešće u vrijeme oko Božića, tako da ga u drugo vrijeme niti ne treba tražiti u tim trgovinama jer se brzo rasproda. Posljednja cijena u ponudi za 21.12.2009. je 555kn. (cijena 2010. godine je 519 kn, op. admin.)

Vidljiv je i u ponudi na stranici Meade.de gdje je preporučena prodajna cijena 130 Eur.

Jedan od razloga njegove brze prodaje jesu i dobre kritike koje je teleskop imao od strane njegovih korisnika, a često i ozbiljnijih zaljubljenika u astronomiju. Do prije godine dana njegov veliki plus je bila dosta dobra montaža za tako male novce. Riječ je bila o varijanti Astro3 montaže (nosivost 4kg) koja imala i mogućnost dodavanja motora za praćenje po RA osi. Montaža je bila relativno robusna i imala je stativ sa čeličnim nogarama, a slične montaže su se u specijaliziranim prodavaonicama prodavale za dvostruku cijenu od cijene Bresser Skylux kompleta.

Sadašnji Skyluxi nažalost dolaze na puno lošijoj aluminijskoj montaži, koja po principu kosine (wedge) svoj u načelu alt-az princip praćenja, pretvara u ekvatorijalni.
Ta nova montaža je dosta nestabilnija, sklonija vibracijama, te osim ovog laganog Skyluxa ne može ponijeti nikakav iole ozbiljniji teleskop. Njena jedine prednosti su vrlo laka prenosivost, te ipak mogućnost ekvatorijalnog praćenja, ali za umirenje teleskopa nakon svakog dodira je potrebno cca 6-7 sekundi.  

Osim nove montaže lošiji je i tražioc. Stari 6X30 zamijenjen je sa 5X25 s kojim možeš pronaći sjajnije zvijezde, a onda dugo vremena teleskopom od zvijezde do zvijezde hopsati do objekta kojeg tražiš. Cijev fokusera je plastična, a plastični su i svi navoji za vijke fokusera/dijagonala te su stoga skloni proklizavanju.

Kellner okulari su 1.25 inča sa staklenim elementima – 20, 12 i 4mm , lošiji od primjerice Plossla i daju uvećanja od 35X, 58X i od 175X. 20mm i 12mm okulari su ipak prihvatljive kvalitete i u ovom f/10 akromatu daju zadovoljavajuću sliku. Isto se ne može reći za 4mm okular u kojem je slika mutna i puna kromatske aberacije.

Što je ostalo dobro – sama leća teleskopa. Sa kvalitetnim okularima (primjerice, probali smo postaviti Hyperiona na njega) dobije se iznenađujuća oštrina i kvaliteta slike, a naročito kad ga se postavi na kvalitetnu montažu. Na kraju – identična OTA (“Optical Telescope Assembly” – teleskop bez montaže) nalazi se i u Meadovoj NG-70 liniji teleskopa (Meade je vlasnik Bressera). U odnosu na kvalitetu slike – jedino je ograničenje samog teleskopa njegov mali otvor.

Jupiter snimljen pomoću Skyluxa (sa Logitech QC4000Pro u primarnom fokusu). Snimio Saša Nuić.

Venera slikana kroz Skylux, afokalno pomoću Canon Powershot A550. Snimio Saša Nuić.