Eppur si muove – Galileoscope: recenzija i makeover

Na moje pitanje da li ima interesa za mali ATM report, Bobo je ljubazno (Hvala Bobo!) ponudio smjestiti ovaj tekst u “Bobinu kuhinju”.
Ovo će, u kuhinjskom žargonu, biti kuhanje dvaju jela u istom loncu: radi se o kombinaciji recenzije i ATM priče.

Recenzija je uvod i može biti interesantna svima koji kupuju prvi teleskop, dok će ATM dio (možda) zanimati ATMovce koji nalete na ovaj tekst. Najviše se nadam da će vlasnike malih “department store” teleskopa, koji su od promatranja odustali zbog loših instrumenata potaknuti da kritički procijene kakav je zaista njihov teleskop i može li se s njim nešto učiniti, kako bi frustracija i razočaranje prerasli u zadovoljstvo.

Kao i obično, Dobar Vam tek i ugodno čitanje!

 

Sastojci :

Možda ste čuli za Galileoscope… Ako niste: to je hvale vrijedan pokušaj da se širokoj publici, posebno klincima, omogući pristup teleskopu. Stvoren je za Međunarodnu godinu astronomije, 2009.

Galileoscope objektiv je  promjera 50mm (48mm efektivne aperture), f/10, u kompletu sa 20mm okularom i 2x Barlow lećom. Prodaje se kao “kit” kojeg budući promatrač mora sastaviti, što je vrlo jednostavan zadatak, čak i za djecu.

Sve to dobijete za 50-60$ u SAD. (Set noževa nije uključen u ponudu, čak i da “nazovete odmah”…)

Kad ga pogledate iskusnijim, ili barem, na ozbiljnije teleskope naviknutim okom, Galileoskop vrlo lako izazove podsmijeh. Ja sam se zbilja nasmijao, iako se ne mogu hvaliti profesionalnom astro-opremom. Možda i nisam trebao… moooožda…

Kolegica s posla, koja je taj skop kupila da bi sebi i svojoj obitelji otkrila Svemir, znajući da se Žac Andreić i ja, malo kužimo u astronomiju, pohvalila nam se i donijela skop da mu se svi zajedno divimo. Greška (hihihi) .

1. Nismo se divili.

2. Ja sam se kroz smijuljenje “pobunio” u stilu: “pa kaj nas nisi pitala PRIJE kupovine?”…

Osobno, ne volim traljave skopove (imam ih / imao sam ih, pa valda zato…) pa nakon mog: “daj to sim’ da istestiram”, jedino što sam mogao zaključiti je bilo da je sve skupa skoro neupotrebljivo. “Skoro” je ovdje bitna riječ!

Zapravo, evo kako stvari stoje: začuđujuće, ali optika tog skopa je pristojna. Slika kroz skop je onakva kakvu bi poželio svaki amater astronom. I njegov brat također.
Nnndaaa… Dobro, nije. Definitivno nije i svakako bi mogla biti i bolja, ali za instrument ovih dimenzija i cijene, mislim da  može proći.

Ljudi koji su smislili Galileoscope nisu diletanti. Očito znaju kakav bi trebao biti astronomski uređaj i što ga razlikuje od loše imitacije. Optika, jasno – i ta je ovdje prihvatljiva iako, uz današnju tehnologiju (a ni 2009. nije bila ništa lošija) i masovno proizvedene leće bi mogle bez prevelike cijene biti puno bolje nego što jesu. Zato, mislim da nije fer bilo Godinu astronomije obilježiti takvim teleskopom. Astronomija zaslužuje bolje.

Objektiv  je podkorigiran, tj. undercorrected, grubo procjenjujem na oko  1/2 lambda, za one koji znaju o čemu govorim, ali to će se ozbiljnije vidjeti na povećanju od cca 100x, što je u u 50mm instrumentu “dječje klase” već pretjerivanje. (under / over -correction je opis onog što geometrija objektiva proizvodi  sa zrakama svjetla koje dolaze s različitih dijelova objektiva u smislu položaja žarišta)

(Pada mi na pamet da bi bilo zgodno usporediti Gallileoscop sa, recimo, Orion Observerom 60mm AltAz. Živo me zanima kakva je slika u tom Orionovom i ekvivalentnim Kineskim refraktorima, jer i cijene su im usporedive sa Galileoscopeom: U trenutku dok ovo pišem, Orion USA nudi spomenuti refraktor sa Alt-Az montažom za 70-80 $)

Slika se, na koncu, u fokusu  drži i na tih 100x. Kromatski,  objektiv je dobro korigiran: riječ je cementiranom akromatskom dubletu.

Istina, vidio sam “teleskope s kioska” čija slika, u usporedbi s Galileoscopeovom,  izgleda kao pogled kroz mokru tuš-kabinu, ali nekako mi to ne prolazi kao opravdanje…

Okular koji stiže u paketu je Ploessl, odn. simetrični, žarišne duljine 20mm (sastavljen od dva simetrična dubleta, ali plastičnih leća!?). Kako god bilo – radi. Ne sjajno, ali radi. Kromatski je korigiran, a kako je i on “u kitu” nad njim je moguće izvesti mali kirurški zahvat i izvaditi mu jedan dublet, čime žarišna duljina okulara naraste na oko 30mm. (povećanje cca 17x)

Solidno? Da, solidno, ali…!

Mehanika je ta koja od ovog uređaja stvara slabo upotrebljivu mješavinu stakla i plastike.
Upravo ta plastika, krta i sjajna, onakva kakvu očekujemo na jeftinim igračkama i “shopping-centar” teleskopima, predstavlja izvor teškoća.

(Mislim da je tu potrebna mala ograda – recenzije su uvijek subjektivne i ovo je samo moj dojam. Možde će neki drugi korisnik Galileoscopea imati suprotno ili drukčije mišljenje… ili čak bolji primjerak Galileoscopea i optički i mehanički…)

Fokusiranje se obavlja običnim, “ručnim” uvlačenjem i izvlačenjem plastične fokusne cijevi kroz tubus od istog materijala.
Trenje cijevi o cijev u mirovanju (tzv. statičko trenje) je prilično veliko i u početku koči pomicanje. To trenje u nekom trenutku naglo nadvlada sila kojom pokušavamo pomaknuti cijev i ona poleti, obično debelo preskočivši točku žarišta.
Tako se fokusiranje uglavnom svodi na uzaludno cukanje i ciljanje oštre slike. Lagano rotiranje cijevi pri povlačenju pomaže, ali ne dovoljno, a ni teflonska mast kojom sam premazao cijev nije dramatično promijenila stvar.

Ovome sad dodajmo montiranje na fotostativ, što je jedini predviđeni (tj. originalno zamišljeni) način za montažu skopa i dobili ste recept za duhovne vježbe iz Frustracije Za Početnike.

Fotostativi su i inače čuveni kao “dušu dali” za astronomiju (jeste skužili zajedljivo-ironičan ton?). S ovim skopom na krhkom foto-stalku, svaka zvijezda izgleda kao mutnjikavi EKG, od silnog drmusanja potpomognutog spomenutim fokusnim cukanjem.

Prilično čudno je to s fokusiranjem… Ne vjerujem da konstruktori nisu znali kako će to ispasti. Skoro apsurdno, ako pogledate tko sve sponzorira Galileoscope projekt: mahom institucije koje znaju što su to teleskopi. Pretpostavljam da je razlog za slabu mehaničku konstrukciju bilo mahnito kresanje troškova proizvodnje. Što je – tu je…

 

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Sl. 1 – Galileoscope iznutra…

 

Konstrukcija tubusa, iako zanimljiva – 2 uzdužne polovice koje se spajaju gumicama (onak, kao za kosu; kumice na placu znaju njima grincajg držati na kupu – ipak je ovo Kuhinja, ne?) –  i optički korektna – ima čak 2 interna bafflea iliti “blende” na Zagrebačkom, koje zaustavljaju zalutalo svjetlo – ipak je posljedica želje da skop bude jeftin. Zato nema odvojenog nosača objektiva a fokuser je rudimentaran (vidi gore).

 

Što se tim teleskopom vidi?

Pa, podosta toga, ako niste izbirljivi… Dobro, ne očekujte Prstenastu maglicu ili M82. Galileoscope nije zamišljen za takve deep sky napore i magličaste objekte na rubu vidljivosti. Njegov cilj su Mjesec, i sjajniji planeti: Venera, Jupiter, Saturn, možda Mars i Merkur pa  čak i – ako je upalilo Galileu, zašto ne bi i  Vama  –  Neptun, uz malo sreće.

Osobno, kad sam prvi put vidio Galileoskop, bacio sam pogled na Mjesec, koji mi uvijek oduzima dah i Saturn i njegove sjajne prstenove. Vidio sam i Jupiter, čiji sateliti su naravno, odlično vidljivi, i koji pokazuje i nešto od detalja svog oblačnog omotača. Slika je pristojno oštra i svijetla, ako ne pretjerate s povećanjem. Rastezanje prema 100x (s mojim okularima)  degradira sliku – naravno KAD i AKO ju uspijete izoštriti, ali da je seeing bio bolji i da nisam promatrao s južnog balkona u Savskoj, rezultati bi bili – pa, recimo, impresivni za ovakav teleskop. Neočekivani, u svakom slučaju. (Ne sasvim…, svakako pročitajte dopunu na kraju teksta)

Na žalost, uvjeti promatranja su bili daleko od idealnih. Najvažnija stvar koju pri svemu ovom treba imati na umu je da je ovo ipak, samo 50mm  teleskop koji košta 60$

Sve ovo, ipak, morate očistiti od sloja frustracije koja prati korištenje Galileoscopea. Da je slika i najbolja na svijetu, nikakve koristi od nje, ako ju ne možete vidjeti oštro i mirno.

 

 

Ima li pomoći?

Ako je mehanika u pitanju – ima.

Za početak, moje kritiziranje nedužnog skopa dovelo je do tog da je da spomenuta kolegica nabavila rabljenu Synta EQ2 montažu sa stativom, pa sam  ja  odlučio uzeti Galileoskop u  ruke i presvući ga u novu obleku.
Jednostavno, ne trpim uništavanje (posebno dječjeg) interesa za promatračku astronomiju loše napravljenim teleskopima… obsesivno kompulzivni poremećaj? Apsolutno…

Ne želim stvoriti dojam da sam napravio “neznam što” i  pretvorio neki dalekozor iz špeceraja u Hubbleov satelitski instrument. Postojećoj optici probao sam dodati upotrebljivu mehaniku – to je sve. Također, siguran sam da postoje jednostavnija i kvalitetnija rješenja koja meni, u danom trenu, nisu pala na pamet.

Konačno, iako sam proglasio Galileoscope neupotrebljivim, čvrsti stalak, dobar spoj s teleskopom, podmazana fokusna cijev i poneki trik pri fokusiranju mogli bi korisniku pružiti malo više od većine traljavih “department store” teleskopa, ali to već ovisi o previše varijabli da bi se moglo uzeti zdravo-za-gotovo. Amerikanci vele: “your mileage may vary”.

Mene su, kao i većinu astronoma-amatera, razmazili instrumenti koje sam do sada susreo – kako moji skromni instrumenti, tako i  (posebno) teleskopi prijatelja iz ADIja, koji su redom vrhunski instrumenti. Moje piljenje i šarafljenje ne mogu doseći nivo izrade ozbiljnih, tvornički i profesionalno napravljenih uređaja, ali to mi ovdje i nije bio cilj.

Amaterska izrada teleskopa teži jednostavnim, jeftinim i uglavnom  kvalitetnim rješenjima. Rješenjima koja će zadovoljiti (redovito i premašiti) ciljani nivo. Ako postavite taj nivo visoko, i ATM rješenja će biti visokokvalitetna. Uvjeravam Vas, ogromna količina ih je u rangu sa najkvalitetnijim profesionalnim rješenjima. Hobisti su u stanju napraviti čuda! Ovdje je nivo skroman: relativno ugodno promatranje malim teleskopom. I rješenje je stoga – skromno.

Stvar je još u izradi, ali uskoro će biti u pogonu. Na žalost, nisam imao baš najkvalitetnije materijale na raspolaganju, ali po onom što sam mogao zaključiti iz prvih pokušaja upotrebe “novog” skopa, (ne zamjerite što komentiram vlastiti rad) stvar je bar  upotrebljivija od originala.

Koja su, dakle, moja zlodjela?

 

 

Priprema:
1.  Nosač objektiva. Sastoji se od 4 prstena od šperploče, složenih u svojevrstan sandwich. Tri prstena su lijepljena i dodatno spojena vijcima i tvore tubusni dio “lens-cella”, dok se četvrti, prednji prsten, lovi za ostatak nosača samo vijcima (logično – nema smisla ljepilom trajno zarobiti leću  unutar šperploče) .
Prsten koji služi kao spoj tubusa i cella ima vanjski promjer tek mrvicu manji od nutarnjeg promjera tubusa, tako da tijesno ulazi u cijev.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Sl. 2 – Nosač i objektiv

 

Svi ostali prstenovi su vanjskog promjera većeg od promjera cijevi. Njihovi nutarnji promjeri se, međutim, međusobno razlikuju: najdeblji (12mm debeli) prsten ima rupu promjera 52mm i u njega bez otpora upada leća objektiva (promjera oko 51mm), čija je debljina na obodu upravo 12mm.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Sl. 3 – Nosač, sastavljen
Ispred i iza tog prstena, dolaze prednji i stražnji “retaining ringovi”, otvora 48mm, koji priječe leći da ispadne iz nosača.
Važno je da leća nigdje ne bude stisnuta dijelovima nosača. Općenito leću je dobro montirati tako da se lagano “čuje” kad protresemo nosač. To znači da oko nje (i naravno, ispred/iza leće) ima malo “lufta” i da ju nismo stisnuli i potencijalno deformirali. Ne treba se bojati da će pomičnost leće proizvesti iskrivljenu ili neoštru sliku. Jasno, slobodni prostor oko leće mora biti neznatan, ali refraktori su puno manje osjetljivi na miskolimaciju od reflektora. Ako Vas “zveckanje” leće plaši, i tome se da doskočiti tankim umetcima od papira, koji će smanjiti spomenuti “luft”. Jedini uvjet je da ti papirići budu dovoljno tanki da bez napora uđu u razmake.
Nosač je bilo prilično lako izraditi – Krunska pila s ponosom nosi krunu: bez nje sve ovo ne bi bilo moguće.

Podešavanje kolimacije može se izvesti naginjanjem nosača s otpuštenim vijcima koji ga spajaju za tubus. Jednom stegnuti, vijci bi trebali zadržati kolimaciju. Drugi dio kolimacije odvija se na fokuseru…

2. Tubus. To je visokotehnološki proizvod od materijala novog doba. Jednom rječju, kanalka. Naravno, od PVC-a, siva, promjera 7cm. Fokusna cijev je isto to, ali promjera 3cm.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Sl. 4 – Tubus i “podstava”
Obje su “podstavljene” crnim brusnim papirom za metal (šmirgl) fine gradacije koji čuda radi na polju upijanja svjetlosti… Crnim mat-sprejem kojim sam pošpricao abraziv, nisam poboljšao upijanje viška svjetla, ali sam dodatno fiksirao zrnca abraziva, kojeg ne želimo na optičkim plohama. Ipak, ne treba se bojati: abraziv se već ionako čvrsto drži podloge: u suprotnom bi pri brušenju odmah otpao.

OPREZ! Brusni papir za drvo  (često je crvene ili smeđe boje) obično na sebi nosi slabo zalijepljen abraziv i taj NIJE pogodan za ovakve zahvate. Autor ovog teksta, a jednako tako  i glavni kuhar Kuhinje,   se unaprijed ograđuju od odgovornosti te NE savjetuju upotrebu bilo kakvih abrazivnh sredstava u blizini optike. Čitatelji koji se odluče na približavanje optike sredstvima koja mogu oštetiti staklo čine to na vlastitu odgovornost. Smatrajte se obaviještenima, upozorenima i zamoljenima da TO NE RADITE. Hvala! – uprava.

3. Crayford-fokuser. On je dijelom od iverice (koju ne preporučam), a dijelom od šperploče (koju od srca preporučam). Bez obzira na materijale, za sad radi precizno kao Švicarski sir…. Sat… whatever…
Pretjerujem, naravno: Mehanička pouzdanost će se vidjeti tek nakon nekog vremena provedenog na terenu, u upotrebi. Ponavljam, za sada, čini mi se da radi pristojno.
Sastavljen je od 3 sloja. Prednji (okrenut prema promatraču) i stražnji prsten (koji ulazi u tubus i fiksira se vijcima za njega) su od iverice. U otvor stražnjeg postavljene su dvije pločice od polietilena (?), koje služe kao klizne plohe za fokusnu cijev. Te su pločice fiksirane termoplastičnim ljepilom. U prednji su pomoću dva M6 imbusa postavljeni mali čepovi od polietilena, koji predstavljaju prednje klizače. Njihov pritisak na cijev (a time i kolimacija cijevi) se regulira spomenutim M6 vijcima.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Sl. 5 – Fokuser u dijelovima

 

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Sl. 6 – Klizači

Idealno bi bilo da su svi drveni dijelovi od šperploče a klizači od teflona…

 

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Sl. 7 – fokuser, djelomično sastavljen, vidljiva su sva 4 vijka  za regulaciju

Srednji sloj, od šperploče, predstavlja nosač osovine za fokusiranje. Osovina je inox šipkica iz CD drivea, na čiju sredinu sam stavio gumeni termo-bužir koji stvara trenje o fokusnu cijev i spriječava proklizavanje. Nju, s doljnje strane, prema fokusnoj cijevi guraju druga dva M6 imbusa. Da ne bi baš sami vijci direktno glodali po osovini, između su umetnuti već opisani polietilenski čepovi. Sve njih sam izradio koristeći električnu bušilicu (kao tokarski stroj) i brusni papir (kao nož na tokarskom stroju)

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Sl. 8 – Kompletirani fokuser

 

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Sl. 9 – Gle, “gumbeki” nisu okrugli!? (Bijeli rub na prstenu od iverice je papirnata traka zalijeplena “Drvofixom”)

 

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Sl. 10 – Sirovi skop – sprijeda …

 

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Sl. 11- … i straga.

 

Kao  i original, ova moja verzija Galileoskopa je složena za promatranje BEZ diagonalnog zrcala. Razlog tomu je što, trenutno, vlasnici teleskopa nemaju “diagonalu”, ali ako ju nabave, problem će biti riješen skraćivanjem tubusa.
Za univerzalniji instrument koji bi se mogao koristiti i sa i bez diagonale, bilo bi potrebno napraviti fokusnu cijev prilične duljine (cca 30cm)  promjera 50mm, kako sama cijev ne bi rezala konus fokusiranog svjetla kad je dijagonala u upotrebi – tada, naime, cijev mora biti pomaknuta jako naprijed i postoji “opasnost” da uđe u svjetlosni konus.
Ta komplikacija mi se ipak čini malo besmislenom za objektiv sa samo 48mm efektivnog promjera.

Još treba napraviti adapter i nosač koji će pričvrstiti skop na EQ2 (trenutno, za probu i photo-session, skop je montiran tehnologijom koju i NASA koristi – DuctTape!) i to je to.

 

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Sl. 12 – ATM bez DuctTapea je kao riba bez bicikla, kao Lolek bez Boleka, kao…

Slike pokazuju kako to izgleda, a kako funkcionira u praksi – ostaje za vidjeti… Javim Vam kad isprobam u realnim uvjetima i kad dobijem povratne informacije od stvarnih korisnika Novog i Pobljšanog (TM) Galileoscopea (TM).

DOPUNA (27. svibnja 2013. 22:30): Upravo sam se vratio s balkona i kratkog gledanja  u Saturn. Fokuser radi kako sam i htio: vrlo dobro; no, sad se bolje vide nedostaci optike. Podkorigiranost (koju je u silnom drhtanju slike prije bilo teško uočiti) stvara maglicu oko prividno oštre slike planeta. Već i mali pomak iz fokusa ozbiljno uništi sliku, ali kad napipate najbolji fokus, nije strašno. Saturn je pri 100x (moji 10mm okular + shorty barlow), a posebno pri 62x (8mm okular) uvijek divan prizor, i oni koji nisu gledali kroz bolji teleskop, neće ostati razočarani – pod uvjetom da ne očekuju sliku iz Hubbleovog repertoara. Moj bi izbor bio ipak čisti 10mm okular i povećanje od 50x kao gornja granica. Originalni okular, posebno u kombinaciji s originalnim barlowom je ipak slabunjave kvalitete. Cassinijevu pukotinu, ovim teleskopom nikad nećete vidjeti. 50mm promjera bi to još i dopustilo , ali nedorađenost objektiva – ne.  Prstenovi su unatoč tome, bez sumnje prstenasti, a Titan je točkica svjetla nedaleko od Saturna. Bolji okulari daju bolje rezultate, ali sumnjam da ima smisla nabaviti ih za ovaj teleskop – tu ću odluku prepustiti vlasnicima teleskopa.

Da li je izrada svega ovog vrijedila truda, s obzirom na kvalitetu optike i rezultat promatranja?

Mislim da je. Ovako je barem nestalo mučenje s nemirnim teleskopom kojeg je nemoguće fokusirati. Sada, usprkos optičkim manjkavostima, može poslužiti za  početak u astronomiji. Moj prvi refraktor, bio je copyscope vlastite izrade, kompletno složen od najčudnijih komponenti. Montiran na najčudniji način. Povećavao je možda 40x pri otvoru 40mm. slika je bila katastrofalna po svim kriterijima. Svejedno, te sam večeri “otkrio” Saturn – prvi nebeski objekt kojeg sam teleskopom ikad vidio u životu i do danas moj najdraži nebeski prizor. I bio sam preoduševljen.

Mlitav kakav već je, Galileoscope je bez obzira na to, neusporedivo bolji…

Da li je vrijedan uloženog novca?  Na to pitanje Vam, na žalost,  nisam u stanju dati odgovor. Da li bih sebi kupio Galileoscope ili  ga preporučio nekome? Ne, ali poučen iskustvom, bez probe i ozbiljnog testiranja, ne bih kupio ni jedan teleskop (jednom sam se ozbiljno “opekao” s puno skupljim i nahvaljenim instrumentom). A da li bi nekom tko ga već ima rekao da ga baci? Ne, nikako. Savjetovao bih mu da napravi to što sam Vam opisao gore i iskoristi ga do maksimuma. 

Nadam se da Vam tekst i slike mogu pomoći ukoliko se i sami   odlučite poduzeti nešto slično sa nekim svojim teleskopom.

 

Ino

4 thoughts on “Eppur si muove – Galileoscope: recenzija i makeover

  1. Odlično, oduševljen sam izradom! GalileoScope sigurno nije neki bajni instrument i moguće je da su ga mnogi dobili kao poklon. Nadam se da će se ovim tekstom odvažiti i pokušati ga popraviti – na taj se način puno nauči o konstrukciji teleskopa koja u principu nije komplicirana. Za šminku, s vanjske strane cijevi se da zakeljiti šarena samoljepljiva folija (ili “custom” isprintani crtež u nekoj digitalnoj tiskari) pa će izgledati bolje od originala. Jedina zamjerka ide kockastim gumbekima – nisu simetrični! 😉

  2. Oh, da: gumbeki su sad simetrični. Ono je bio temporary assembly… 😉 A kolko čujem od vlasnice, omatanje folijom je u planu.

Leave a Reply