Odmah na početku ću izaći iz ormara i priznati da sam veliki fan Pentaxa. Za to je kriv vlasnik ove web stranice, Boris Štromar, jer gledajući njegove (astro)fotografije u glavi mi se stvorio neuron koji povezuje pojmove „Pentax“ i „kvalitetno“. Kada sam kupovao prvi DSLR, naravno, kupio sam Pentaxa.

Po prirodi, uvjerenju i inatu sam vizualni promatrač, jer smatram da ima previše astrofotografa a premalo onih koji još uživaju u nebu na najdirektniji mogući način, a to je gledanjem kroz teleskop. Unatoč svoj predanosti astrognoziji ipak u meni postoji crv koji me tu i tamo natjera da uperim fotoaparat u nebo. I sama odluka o kupnji DSLR-a je pala nakon što nisam uspio kvalitetno zabilježiti konjukciju Jupitera, Venere i Mjeseca početkom prosinca 2008. jer me sribao „idiot“ fotić. Od nekog ozbiljnijeg bavljenja astrofotografijom spasila me činjenica da ona iziskuje velika ulaganja na koja nisam spreman. Tako se svo moje astrofotografsko iskustvo svelo na snimanje konjukcija, tranizita satelita, ISS-a, bljesaka Iriduma ili startrailsa. Pentax K200D nije bio ni neki fotić za astrofotografiju, šumio je pri dužim ekspozicijama što je otežavalo obradu fotografija. Sve se to promjenilo prije godinu i pol kada se pojavio Pentax K-5. Fotoaparat s fenomenalnim senzorom koji trpi duge ekspozicije i visoki ISO. Vrag mi nije dao mira pa sam se jedno vrijeme igrao s EQ1 montažom radeći ekspozicije od 30 sekundi i stackirajući ih u konačnu fotografiju. Negdje prije godinu dana, taman kada sam se igrao s EQ1, izašla je najava za Pentax O-GPS1 koji je trebao ponuditi mogućnost praćenja zvijezda prilikom fotografiranja. Sama ideja me oduševila i odmah sam znao da želim ovaj gadget, barem isprobati ako ga već neću moći kupiti. U ovoj recenziji usporedit ću rezultate Pentax O-GPS1 s EQ1 montažom. Cijena O-GPS1 je oko 200$, dok se EQ1 montaža s motorima može nabaviti za nekih 900kn.

Testiranje

Prvo, htio bih se zahvaliti Fotozoni na ustapanju Pentax O-GPS1 na testiranje.

Prvi dojmovi:

Sam uređaj je malen i lagan, nije pretjerao velik. Postavlja se u hot-shoe i učvršćuje potezanjem polugice. Za rad mu je potrebna 1 AAA baterija koja prema specifikacijama traje 7h. Nakon postavljanja GPS-a, pri paljenju fotoaparata odabirom u izborniku korisnik odlučuje što želi da GPS modul radi. Naravno, odabrao sam odmah Astrotracker opciju, kalibrirao fotoaparat (treba ga zavrtiti za više od 180° oko x,y,z osi), postavio ga na stativ i usmjerio prema Veneri. Prvi rezultat je bio odličan. Na 70mm i 60 sekundi ekspozicije sam dobio zvijezde bez ikakvih greški praćenja. Bio sam oduševljen pa sam probao 200mm 60sec na Plejadama. Nažalost, rezultat nije bio tako dobar, dobio sam izdužene zvijezde. Sljedeća meta je bio Orionov pojas na 100mm i 90 sekundi ekspozicije. Zvijezde su opet bile izdužene, mada puno manje nego na 200mm fokusa. Pritom sam već uočio jednu veliku nespretnost kod rada s Astrotrackerom. Naime, za svaku ekspoziciju korisnik moram petljati po izborniku. Nema nikakve opcije koja bi fotoaparatu naradila da napravi npr 10 ekspozicija na 60 sekundi, nešto kao timelapse. Nedostatkom te opcije, astrofotograf mora provoditi vrijeme pazeći na fotoaparat što je dosadno i nakon nekog vremena postaje naporno. Sva sreća, taj problem je vjerojatno lako riješiv prepravkom softwarea (na mom fotoaparatu je bio 1.12 firmware). Nakon što su me tanki oblaci potjerali s vrta, testiranje sam odgodio za nadolazeće noći. Inače, što se tiče lokacije testiranja, testirao sam s vrta gdje je horizont čist (svugdje je vidljivo barem 10° iznad horizonta) i nema strujnih vodova koji bi remetili GPS signal. Provjerom GPS satelita pomoću softwarea na Nokiji (Racechrono) ustrvdio sam da je uvijek bilo vidljivo 6 ili više satelita.

Večer druga

Drugu večer sam odlučio upotrijebiti svoj najdraži objektiv – FA 35 2.0. Objektiv je relativno kratke žarišne duljine i velike blende što je zgodno za wide field astrofotografiju. Postavio sam stativ i fotoaparat ponovno na vrt, gotovo na isto mjesto kao i večer prije i krenuo s kalibracijom i fotografiranje neba. Kalibracija je prošla bez problema pa sam usmjerio fotoaparat prema zalazećem Orionu. Fotografirao sam ekspozicije od 120 sekundi i dobio blago izdužene zvijezde. Na 30 sekundi zvijezde su bile gotovo točkaste. Iznenadilo me što je praćenje tako mušićavo, posebice kada se sjetim kako je 1 minutu na 70mm neku večer odradio perfektno. Okrenuo sam fotoaparat prema zviježđu Lava koji se nalazio blizu meridijana i di je u teoriji najlakše pratiti objekte na nebu. Napravio sam 4 ekspozicija koje sam planirao stackirati u jednu fotografiju. Na prvim fotografijama je praćenje bilo vrlo dobro, da bi se prema kraju niza već pokvarilo. Nakon serije fotografija Lava okrenuo sam fotoaparat prema repu Velikog Medvjeda gdje je praćenje bilo poprilično loše. To je bilo donekle i razumljivo jer su zvijezde bilizu nebeskog pola pa je njihovo prividno kretanje po nebu kompliciranije. Nakon igranja s GPS-om, odlučio sam snimiti 360° panoramu radi evidentiranja uvjeta fotografiranja.

Večer treća

Zbunjen ponašanjem odlučio sam studioznije pristupiti problemu praćenja. S 70mm objektivom puštao sam dvominutne ekspozicije u različitim smjerovima.  Krenuo sam prvo u visini od 45° nad horizontom i u smjeru juga. Nakon toga sam fotografirao u smjeru zapada, pa sjevera, istoka i na kraju opet juga. Najčudnije od svega je što sam najbolje rezultat praćenja dobio kada je fotoaparat bio usmjeren prema sjeveru. Praćenje je stvarno bilo dobro. U svim ostalim smjerovima je griješilo i to podosta. Na kraju, ne nalazeći logike u ponoašanju GPS modula odustao sam od daljnjeg testiranja.

Rezultati

Prva fotografija s praćenjem je ispala odlično. Greške praćenja su minimalne i manje su od optičkih aberacija objektiva (Sigma 70-200 HSM EX II). Evo jedan crop središta fotografije snimljene na 70mm i 60 sekundi ekspozicije.

Samo par stupnjeva udaljene Plejade ispale su loše. Ovo je fotografija od 30 sekundi pri 200mm fokusa i crop je središta fotografije. Nažalost, praćenje se ovdje nije dokazalo…

… ali uz malo “kemijanja” u photoshopu moguće je popraviti rezultate. Kopirao sam background u novi layer i namjestio blending options na darken. Tako sam “zaokružio” zvijezde. Nuspojava toga je da su sitnije zvijezdice nestale.

Ne mora biti kod Plejada sve tako crno. Rijetko koji astrofotograf paradira po internetu s fotografijama pune rezolucije. Uz malo resempliranja i zaokruživanja zvijezda rezultati postanu solidni.

Uspio sam malo upecati i Orion prije zalaska. Fotografije je izgledala ovako nakon “oduzimanja pozadine” u PixInsightu. Radi se o 90 sekundi ekspozicije na 100mm fokusa. Vide se manje greške praćenja koja sam odlučio ispraviti.

Fotografija s malo “popravljenim zvijezdama”, korištena je ista metoda kao i kod Plejada. Zvijezde su sada malo manje, tamnije, najsitnije zvijezde i dijelovi maglice su nestali ali fotografija što se tiče praćenja izgleda puno korektnije. Nestajanju maglice se može doskočiti uporabom maski.

S već kratkim ekspozicijam moguće je uloviti i solidnu količinu deep sky objekata. Pod uloviti ne mislim da one pršte detaljima, već da se vide na fotografiji. Evo jedan primjer s galaksijama u zviježđu Lava. Sjajna, narančasta “zvijezda” je planet Mars. Radi se o 90s ekpozicije na 100mm i RAWom podignutim za 1EV. Dio greške praćenja nije zapravo greška praćenja već koma pri rubu fotografije. Naime, ovo je izrezano od donjeg lijevo kuta fotografije. Usudio bih se reći da se može prepoznati i supernova SN2012AW koja je tada sjajila 13. magnitudom.

Na kraju sam odlučio napraviti koliko toliko poštenu astrofotografiju Oriona. Stackirao sam 5 fotografija snimljenih na 35mm fokusa, 60 sekundi ekspozicije pri ISO800. Kako sam snimao iz svog svjetlosnozagađenog vrta, rezultati nisu spektakularni. Ove fotografije su vidljive na Flickru u punoj rezoluciji ako kliknete na njih.

Ovako je izgledao RAW frame:

Nakon stackiranja fotografija u DeepSkyStackeru, sređivanja pozadine i razvlačenja histograma u PixInsightu te ušminkavanja u Photoshopu mogu se dobiti ovakvi rezultati. S obzirom u kakvim sam uvijetima snimao i da sam neiskusan u astrofotografija, rezultati nisu loši. Uz vježbu i tamno nebo dalo bi se puno toga postići. Fotografije je također vidljiva na Flickru u punoj rezoluciji.

U kakvim sam uvjetima snimao gornje fotografije možda vam dočara ova fotografija.

Kao primjer što se može s EQ1 montažom u pravim uvjetima može se vidjeti na ove tri fotografije. One su također viljive na Flickru u većoj rezoluciji, trebate samo kliknuti na njih.

Glava Bika

Andromeda

Ljetni Mliječni put

Zaključak

Kao pravi Pentaxijaner trudit ću se biti nježan. Sama činjenica da se neki inženjer u Pentaxu sjetio astrofotografa je u svaku ruku veoma pohvalna. Smatram da ideja ima puno potencijala i uz dorade bi mogla biti veoma uspješan i simpatičan gadget. Malo trikova u obradi fotografije pokazuje da se mogu dobiti solidni rezultati koji pri manjim rezolucijama dobro izgledaju. Ipak, treba se poraditi na pouzdanijem radu praćenja i boljem softwareskom riješenju, posebice vezano uz snimanje fotografija u nizu. Nažalost, O-GPS1 kada se sada usporedi s najjefitnijom montažom koja omogućuje astrofotografiju gubi bitku, cijenom i performansama. Kada razmislim, možda sam O-GPS1 funkcionira vrlo dobro ali motori koji pomiču senzor u K-5 nisu dorasli zadatku. Hoće li tu biti poboljšanja vidjet ćemo u sljedećoj generaciji Pentaxovi fotoaparata. S boljim, zapravo pouzdanijim, praćenjem O-GPS1 mogao bi konkurirati ekvatorijalnim montažama koje su cijenom slične njemu ili čak skuplje.