TAL-65 Alcor

TAL-65 Alcor

Ako pokušate da naterate nekoga ko je zaljubljenik u astronomiju, a to obavezno sa sobom nosi i ljubav prema optičkim uređajima (teleskopima, dvogledima, durbinima pa čak i običnom komadu stakla…), da vam objasni koji mu je omiljeni tip teleskopa, skoro sigurno ćete završiti u uzajamnom problemu. Zaljubljenik će vas sigurno obasuti sa beskonačno dugačkim i za njega razumnim objašnjenjima o optici, aberaciji, hromatizmu, fleksiji, vidnom polju i drugim „važnim” argumentima, a slušalac će prokleti dan kada vas je upitao nešto na tu temu… osim u osobitom slučaju kada je i slušalac zaljubljenik iste vrste… Nastavak priče je dakle samo za onaj krug ljudi koji sebe smatraju za zaljubljenike u sve što sadrži kontekst optike u sebi, a za ostale je najbezbednije da sa čitanjem odustanu odmah!

Dakle, vrlo je teško definisati šta ljude opredeljuje za određeni tip teleskopa: refraktor, bilo da je ahromat, semi-apo ili full apo, vizuelni ili fotografski predisponiran, reflektori svih modaliteta od nezamenljivog i često teško nadmašivog njutna pa do ekstravagantnih off-axis modela, preko katadioptrika svih vrsta ogledalsko-sočivnih kombinacija i kortektora, a o dodatnoj opremi za svaki tip da i ne govorim. Svaki naravno ima svoje prednosti i mane, da ne pominjem samu namenu teleskopa koja bi trebalo da bude primarni uslov pri odabiru teleskopa. U svakom slučaju, jedan teleskop nikako ne može biti dovoljan za sve, ali kada posle nekog vremena posedujete preko tri komada i prodate, razmenite i slično, već ko zna koliko do sada (pritom to vešto skrivajući od ostatka porodice) onda svakako postajete doživotni član kluba „ljubitelja optike”. U ovoj kategoriji više ne odlučuje samo razum, već i srce (Đ. Balašević, prim. aut.). Iz dakle i meni samom neobjašnjivih razloga, ja pripadam kategoriji ljubitelja ruske optike i njihove spartanske filozofije izrade teleskopa. U svakom trenutku čitanja možete se pozvati na prethodnu rečenicu ukoliko vam se učini da moja recenzija malenog reflektora TAL-65 Alcor nije dovoljno objektivna.

Počnimo od pakovanja i ambalaže. Već ovde su uočava potpuno odstupanje od strogo komercijalnog (čitaj jeftinog) pristupa karton+stiropor. TAL je spakovan u prelepu drvenu kutiju, jako kvalitetne i čvrste izrade koja se može koristiti i za bezbedan transport i za skladištenje teleskopa i montaže kada ga ne koristite. Mi smo ga bez problema koristili i umesto stolice kada smo posmatrali Veneru.

Spoljnji izgled kutije kompleta
Spoljnji izgled kutije kompleta

Interesantan detalj, mada ne i nepoznat pravim poznavaocima ruskih proizvođača teleskopa, je to da na natpisnoj pločici sa nazivom teleskopa i proizvođača stoji ponosno ugravirana cena od 135 rublji (kasnije ćemo videti da smo istu cenu pronašli na još čudnijem mestu…). U to vreme inflacija nije bila poznata, ni zakonom dozvoljena u SSSR! Upozorenje za one koji odmah krenu da guglaju kurs rublje: teleskop je otprilike vršnjak sa autorom teksta tj. spada u kategoriju 45+ godina starosti, a s obzirom na to da SSSR odavno više ne postoji i cena je nažalost nevažeća. Ja sam svoj primerak kupio preko oglasa za 75 €! Više od bagatele za ovaj optički biser!

Sve je osmišljeno tako da kompletan teleskop i montaža mogu da se upakuju u kutiju i ponesu sa sobom. Znam da će „zli jezici” reći da je to moguće jer je komplet premalen, ali za neupućene ću napomenuti da je težina kompletnog kofera preko 14 kg! Dakle za decu nije….

Unutrašnjost kutije sa teleskopom i montažom

Za postavljanje kompletnog teleskopa i montaže u radno stanje potrebno je maksimalno 5 minuta i isto toliko za vraćanje u kutiju nakon upotrebe. Ova činjenica ga visoko kotira u kategoriji sistema „grab and go”. Problem je jedino težina, ali manje nismo ni očekivali za nadaleko čuveni TAL-ov slogan koji su smislili Ameri: „built like tank, performs like charm”. Treba ovde napomenuti da je kompletna montaža izrađena od aluminijuma, kao i sam teleskop, ali o debljini materijala ćemo nešto kasnije. Plastika kao materijal izrade ne postoji u ruskom jeziku, tako da ni na ovom najmanjem modelu nije korišćena, izuzetak su jedino točkići na fokuseru i kontrolama montaže. I tu je naravno upotrebljena plastika koja po karakteristikama više odgovara aluminijumu nego plastici.

Nakon već spomenute petominutne pripreme teleskop sa montažom izgleda „kao pravi” i pored svoje minijaturne veličine. Radi se od klasičnom njutnovom reflektoru sa prečnikom glavnog ogledala od 65 mm. No pre nego što detaljno pretresemo tehničke karakteristike teleskopa, kazaćemo nekoliko reči o montaži koja svakako zavređuje svoje mesto u ovom tekstu. Montaža je klasična alt-azimutalna izrađena od jako debele (preko 5 mm) legure aluminijuma i sastoji se od trokrake osnove u koju su zavija jedna cev, u nju druga cev i na kraju alt-az glava zajedno sa tubusom. Sve odiše čvrstinom, masivnošću i kvalitetom izrade. S obzirom na to da je tubus relativno lagan, a glava montaže jako čvrsta, nema nikakvih protiv-tegova, a nakon našeg testiranja možemo da potvrdimo da nisu ni potrebni. Po obe ose postoje vijci za pritezanje montaže u željenoj poziciji koji se istovremeno koriste za podešavanje frikcionog otpora same montaže, tako da svako može podesiti lakoću – težinu pokretanja osa montaže po sopstvenoj želji. Takođe obe ose imaju i točkiće za fino podešavanje kretanja (slow motion control) koji su jako pogodni kada pratite objekat u okularu prilikom posmatranja. Nedostatak koji smo primetili je da korisni hod ovih komandi za fino upravljanje jeste dosta kratak tako da se periodično (i češće nego što bismo to možda želeli) ovi vijci moraju „resetovati” na početni položaj, ali ovo je rutina koja se vrlo lako stekne i kasnije ne pravi veći problem. Najvažnije od svega je da montaža pruža veoma stabilnu podršku teleskopu i da nema neželjenih vibracija i klimavosti sistema. Naprotiv, ruskoj školi mehanike se može zameriti svašta, loša estetika, pregrubost ili bolje reći odsustvo finoće završne obrade, nedostatak detalja, aljkavost, ali nikako im se ne može reći da štede na materijalu! Sve, ama baš sve je debelo inženjerski predimenzionisano, po sistemu proračunaš pa onda stepen sigurnosti x2 ili možda čak x3…

Teleskop i montaža spremni za dnevno posmatranje Venere
(obratiti pažnju na alternativnu upotrebu kofera kao stolice – 85 kg opterećenja, prim. aut.)

Na gornjoj fotografiji su lako uočljivi točkići za fiksiranje montaže u željenoj poziciji i podešavanje frikcije koji su zvezdastog oblika, dok su okrugli točkići namenjeni finom podešavanju i praćenju prilikom posmatranja. Tokom više dnevnih posmatranja Venere koristili smo povećanja od 30x do maksimalnih 130x bez ikakvih problema po pitanju stabilnosti montaže i centriranja Venere u centru vidnog polja okulara. Kao zaključak po pitanju montaže: vrlo mobilna, izuzetno stabilna, sasvim upotrebljiva za praktičan rad.

Naravno nisam odoleo da ovaj teleskop montiram (uz klasičnu srpsku modifikaciju) i na alt-az GO-TO montažu, ali o ovome malo kasnije.

Teleskop TAL-65 Alcor je klasičan reflektor njutnovog tipa. Ima primarno ogledalo prečnika 65 mm (otud i nadimak „baby TAL”) i žižne daljine 500 mm, dakle f/7.7. Glavno ogledalo je sferno što s obzirom na f-broj nije problem. Proizvođač navodi u specifikaciji razdvojnu moć od 2.2” i graničnu vizuelnu magnitudu 11m. Kvalitet optike je svakako ono po čemu se prepoznaje ruska škola optike, pa je i na ovom malom teleskopu izrađena u toleranciji od λ/6, što u praksi daje fantastične rezultate. Govorka se da je za rusku optiku izbrušenu na lošiju vrednost od λ/6 obavezno sledio poduži odmor u Sibiru….

Primarno ogledalo i ćelija nosača primarnog ogledala

Ogledalo se nalazi u klasičnoj „push-pull” ćeliji koja omogućava kolimaciju sistema iako je po ovom pitanju TAL veoma stabilan i do manjeg poremećaja kolimacije može doći jedino posle nuklearnog napada. Uz normalnu upotrebu kolimiran teleskop ostaje takav veoma dugo, a u slučaju da je kolimacija potrebna može se odraditi za par minuta. Obratiti pažnju da je cena od ranije pomenutih 135 rublji odlivena u kalupu nosača primarnog ogledala, dakle nepromenljiva zauvek!

Sekundarno ogledalo je eliptično i izgleda stvarno malo. S obzirom na to da je tako malo i centralna opstrukcija nije opterećujući faktor za sistem. Sekundarno ogledalo je zalepljeno na nosač koji je zapravo jedan debeo lim fabrički savijen i predifinisan tako da obezbeđuje adekvatan položaj sekundara.

Nosač sekundarnog ogledala

Sekundarno ogledalo tj. nosač nije predviđen za kolimaciju koja je na mom teleskopu u redu, moguća je manja korekcija položaja sekundara pomoću dva vijka koja drže nosač na tubusu.

Veoma važan deo svakog teleskopa je fokuser. Može se slobodno reći da je i na ovom delu TAL briljirao. Radi se o klasičnom fokuseru sa zupčastom letvom u potpunosti izrađenom od metala, konstruktivno tako jak da verujem da može da nosi ceo teleskop! Standard fokusera tj. okulara koji u njega ide je 0,965 inča.

Fokuser

Fokuser radi bez ikakvog praznog hoda, čvrsto i stabilno, a opet vrlo glatko. Što je najbolje od svega, lakoća/težina pomeranja fokusera može se podešavati tako što rukom čvrsto držite levi točkić fokusera, a desni točkić otpuštate ili dotežete. Elegantno rešenje koje bih voleo da vidim i na mnogo skupljim konkurentskim modelima.

Po pitanju okulara TAL je ponovo pokazao vrhunsku domišljatost. Uz teleskop se dobija samo jedan Ramsden okular žižne daljine 15 mm, no uz pomoć barlow sočiva i ekstendera imamo tri moguća povećanja.

Prvo i minimalno povećanje od 30x dobija se samo korišćenjem okulara direktno postavljenim u fokuser. Okular je najjednostavnije konstrukcije sa dva sočiva (tip Ramsden) i bez antirefleksivnog sloja, ali je kvalitet slike vrlo pristojan. Najveća mana je malo vidno polje i eye relief.

Drugo po redu povećanje od 90x dobija se postavljanjem u fokuser prvo barlow sočiva pa nakon njega okulara. Barlow sočivo je takođe dublet i ne unosi nikakvu vizuelno primetnu aberaciju. Ova kombinacija mi je npr. pružala najbolje rezultate prilikom posmatranja Venere.

Treće po redu i najveće povećanje sa ovim kombinacijama je 130x i dobija se tako što se postavi prvo Barlow sočivo, pa onda ekstender i na kraju okular. Treba napomenuti da je pri ovom povećanju vidno polje već dosta malo tako da otežava pozicioniranje i duže posmatranje objekta, ali kvalitet slike je i dalje odličan.

S obzirom na to da se radi o najjednostavnijim optičkim rešenjima za okular i barlow, prilikom posmatranja uočljiv je hromatizam, ali nikako u meri koja bi opterećivala rad. Kvalitet slike je u 2/3 vidnog polja okulara odličan.

Naravno da nisam odoleo i nabavio sam okulare u standardu 0,965” u žižnim daljinama od 16 mm i 6 mm, tipa Kelner, pa iako se radi o okularima iz klase niskobudžetnih, vidno polje koje je dvostruko veće kao i dosta bolji eye relief pružaju znatno udobniji rad uz minimalnu degradaciju kvaliteta slike. Ostalo je još da nabavim Zeiss-ove čuvene Ortho okulare za ovaj standard pa da priča bude potpuna. Biće i to….

Ovako kompaktan teleskop se sam nametnuo kao logičan izbor za montažu na moderniju Alt-Az montažu sa GO-TO kontrolerom. Radi se Sky Watcher montaži koja se pokazala kao idealna za ovaj zadatak. Prvo sam morao da postavim klasičnu Vixen šinu na TAL-a jer on nije fabrički predviđen za tako nešto. Na slikama se vidi da je u pomoć dve metalne šelne za postavljanje cevi u građevinarstvu i uz trošak od par evra sve leglo idealno na svoje mesto. Teleskop je namerno postavljen u asimetričan viši položaj da bi se izbegla eventualna kolizija teleskopa i tronošca. Ovaj teleskop je zbog prethodno objašnjenih inženjerskih veština ruskih projektanata, iako najmanji na svetu reflektor, ipak težak celih 3,6 kg! Naravno, ovo nije predstavljalo nikakav problem za SW montažu i sve funkcioniše besprekorno. S obzirom na to da smo se u novije vreme svi razmazili po pitanju korišćenja elektronike i GO-TO sistema (ne znam kako smo ranije živeli bez elektronske baze od 40 i kusur hiljada objekata…) za veliki deo posmatranja pretpostavljam da će ovaj komplet biti standardan.

Još jedna mala modifikacija se odnosi na ugradnju red dot tražioca. Originalni tražilac na TAL-u predstavljaju samo dva komada lima sa otvorima postavljenim na tubus. Ne može se reći da je ovo rešenje u noćnim uslovima baš upotrebljivo jer se vrlo teško vidi u mraku. Za dnevna posmatranja je OK. Iz tog razloga sam zahvaljujući braći kinezima za 10-tak evra poručio red dot koji je mnogo bolji za ovu namenu od originalnog „tražioca”.

Naravno i jedan i drugi tražilac su potrebni jedino u proceduri podešavanja GO-TO montaže, nakon toga montaža fantastično dobro i precizno pozicionira sve objekte iz baze podataka tako da možete sve vreme da se bavite posmatranjem objekata a ne njihovim traženjem.

Uz teleskop se u standardnoj isporuci dobija još i okularni filter za posmatranje Sunca. Nisam siguran koliko je ovakav filter siguran za rad (internet je prepun upozorenja da se ne sme koristiti), ali sam ipak isprobao kako radi i bio impresioniran kvalitetom! No, o ovome i ostalim posmatračkim rezultatima detaljno ću se baviti u daljem tekstu.

Za prvi objekat koji sam posmatrao slučajno i od nestrpljenja isforsirano bilo je, naravno, Sunce. U tom periodu nije bilo baš nijedne pege, ali ne vredi morao sam! Posmatranje sam obavio sa čuvenom Baader-ovom ND5 folijom za vizuelno posmatranje. Od ranije znam da ova folija pruža fenomenalan kvalitet slike u neutralno plavo beloj boji Sunca. S obzirom na to da nije bilo pega, o kvalitetu i oštrini slike mogao sam prosuditi samo na osnovu ivice Sunca i naravno prema zatamnjenju limba. Vrlo sam zadovoljan slikom u originalnom okularu od 15 mm. Naravno da nisam izdržao i da sam morao da isprobam i okularni filter koji se dobija uz teleskop, iako se svuda u tekstovima ovaj način posmatranja Sunca ne preporučuje iz sigurnosnih razloga. Malo je reći da sam bio fasciniran! U njemu se Sunce čak oštrije i bolje videlo nego sa Baader folijom, a boja je bila identična (plavo-bela) kao sa folijom! Ni traga od onih žuto-narandžastih boja za koje se svi slažu da deluju lepo, ali da ne daju takav kontrast kao astro-solar folija. Još jednom kapa dole za rusku školu optike koja je ovaj filter napravila 40-tak godina pre komercijalno dostupnih folija za nas amatere. Jedva čekam neku pegu na Suncu.

Drugi objekat je bio Mesec, nešto oko prve četvrti. Posmatrao sam originalnim Ramsden okularom od 15 mm, dakle povećanje 33x. U ovom i svim narednim posmatranjima pomagali su mi, a nadam se i uživali AstroGodra i AstroŠomi (Astronomsko društvo „Aristarh” Kragujevac). Slika perfektno oštra, krateri predivno uočljivi i detaljni čak i na ovako malom povećanju. Sa barlow sočivom (povećanje 90x) i sa ekstenderom (povećanje 133x) slika takođe odlična bez gubitka oštrine i kontrasta, nešto malo smanjene svetline (što kod Meseca čak i godi). Najveći nedostatak je, već pominjano, jako malo vidno polje. Može se primetiti prisustvo hromatske aberacije koja je odlično korigovana na nekih 70% vidnog polja, a van toga nije nešto što strašno smeta. Inače se može reći da je okular dobro korigovan u ovoj 2/3-skoj zoni. Nerealno bi bilo i očekivati više od ovog tipa okulara. Koristio sam i klasične okulare kelnerovog tipa i kod njih je po pitanju korigovanosti polja situacija slična, malo je veći hromatizam, ali je vidno polje duplo veće. Ova činjenica će svakako biti važna kod posmatranja deep-sky objekata. Naglasio bih da je boja mesečeve površine bila pepeljasto siva, potpuno prirodna.

Iste večeri smo posmatrali i Veneru koja je bila u fazi između prve četvrti i srpa. Pre nastupanja potpunog mraka prizor je bio fantastičan na svim povećanjima. Spoljna ivica Venere oštra kao žilet, unutrašnja nešto tamnija stvarajući pravi 3D efekat. Svi smo se složili da je neverovatno kako tako mali telekop pruža ovakvu sliku u okularu. Sutradan smo odmah organizovali i dnevno posmatranje oko 16 časova! S obzirom na to da je Venera bila značajno viša u odnosu na horizont i da je manje blještala jer je još uvek bio dan, rezultati su bili odlični. I ovde treba reći da smo očekivali da Venera, koja je osim Meseca najsjajniji objekat koji se može posmatrati, proizvede puno hromatizma u okularu, ali smo se prijatno iznenadili jer je slika bila prilično neutralna u najvećem delu vidnog polja osim pri ivicama.

Posmatranje deep-sky objekata započeli smo posle dužeg perioda lošeg vremena, popodne se razvedrilo prilično lepo, ali je krajni skor kvaliteta neba za ova posmatranja bio oko 4.

Počeli smo sa višestrukim zvezdanim sistemom Alcor-Mizar jer teleskop simbolično i nosi ime Alcor. Ovu zvezdu smo takođe koristili i kao referentnu za kalibraciju GO-TO montaže. Naravno, ovaj sistem Alcor-MIzar vidi se kao dvojna zvezda golim okom i u Staroj Grčkoj se koristio za kontrolu vida. Mizar ima ukupnu prividnu veličinu od 2,4m dok Alcor ima 4m sa ugaonim rastojanjem između njih od 11,8 lučnih minuta. Kao jedna od prvo-otkrivenih dvojnih zvezda Mizar je bio lak plen za naš mali teleskop pri povećanju od 33x. Lako se videla i komponenta Mizar B koja ima prividni sjaj od 4m i nalazi se na rastojanju od 14 lučnih sekundi od glavne zvezde.

Čuvena maglina M42 u sazvežđu Orion bila je druga referentna tačka za kalibraciju montaže i naših očiju. Maglina se videla odlično i zauzimala je veći deo vidnog polja, dosta sjajna i kontrastna. Čuveni trapez zvezda u centru magline je prava poslastica. Ovo je svakako jedan od najlepših objekata za teleskope manjih prečnika. Ovde je već bilo znatno lakše posmatrati sa kelner okularom zbog mnogo većeg vidnog polja.

Otvoreno jata Ha i Hi (prema grčkim slovima h i χ )u sazvežđu Perzej, kataloških oznaka NGC 869 i NGC 884 ili Caldwell 14 , lako su vidljiva i golim okom na dovoljno dobro tamnom nebu, a u manjem teleskopu su prelep prizor. Oba jata su stala u vidno polje okulara sa povećanjem od 33x sa jasno razdvojenim zvezdama i prelepim bojama.

Sazvežđe Raka nam je na raspolaganje stavilo dva otvorena jata sa oznakama M44 i M67. Jato M44 sa nadimkom „Beehive” ili „Košnica” u okularu deluje manje zgusnuto i pomalo raštrkano nudeći kombinaciju dosta sjajnih i manje sjajnih zvezda, klasično otvoreno jato iako spada u klasu objekata koji su najbliži našem Suncu. S druge strane jato M67 ima zvezde dosta slabijeg sjaja (prosečno oko 10m) pa stoga u manjem teleskopu daje utisak magličastijeg objekta sa kombinacijom razdvojenih zvezda i onih koje deluju kao maglina. Moj lični utisak je da je M67 za ovu vrstu teleskopa lepša meta.

Otvoreno jato M45 sa nadimkom „Sedam sestara” laka je meta za golo oko u sazvežđu Bika. Nadimak je dobilo po tome što oštrovidi ljudi ovde lako vide sedam najsjajnijih zvezda a „baby TAL” ovde pokazuje veći broj zvezda, sjajnijih i manje sjajnih. Veličina ovog jata može predstavljati problem jer je jedva stalo u vidno polje okulara i da bi se sagledalo celo potrebno je malo „šarati” teleskopom po okolini. Ovo je verovatno jedan od najlepših objekata za posmatranje dvogledom. Kad smo već u sazvežđu Bika odlučili smo se i za objekat M1 ili čuvenu maglinu „Kraba”. Ona predstavlja ostatak supernove, a prividna veličina joj je 8,4m tako da nas je baš zanimalo kako će se videti sa prečnikom od samo 65 mm. Jasno se uočavala sa lako vidljivom jajolikom strukturom, naravno bez detalja u strukturi. Bočno gledanje (averted vision) kod ovakvih objekata puno pomaže.

Jato M35 je predivan objekat za sve teleskope u sazvežđu Blizanci. Jato ima preko 100 zvezda dok se u manjem teleskopu uočava otprilike polovina od tog broja. Iako spada u otvorena jata, nije previše razvejano pa je lepo za posmatranje. Planetarna maglina NGC 2392 ili Caldwell 39 ima nadimak „maglina Eskim” iz razloga što u većim teleskopima i na snimcima izgleda kao lice Eskima okruženo karakterističnom krznenom kapuljačom. Za maleni TAL predstavlja izazovan objekat ne zbog svog prividnog sjaja od 10,1m već zbog činjenice da je dosta sitna. Na povećanju od 33x se jedva malo razlikuje od obližnje zvezde koja dobro dođe za poređenje da zamućena zvezda nije zvezda već baš tražena planetarna maglina. Ovde je naravno pomoć GO-TO montaže neprocenljiva. Na povećanju od 90x već se jasno vidi da je to maglina za koju bi najbolji opis bio zvezda koju simetrično okružuje slaba maglina.

Iako se za našu severnu geografsku širinu od 44 stepeni otvoreno jato M41 nalazi dosta nisko u odnosu na horizont, vrlo ga je lako locirati na oko 4 stepena južno od najsjajnije zvezde na severnom nebu Sirijus u sazvežđu Veliki pas. Ukupni prividni sjaj je oko 4,1m pa je teoretski lako uočljiv golim okom, ali se zbog jako niske južne deklinacije od -21 stepen najbolje pronalazi pomoću manjeg dvogleda. Jato je u teleskopu očigledno, mada prilično razvejane strukture.

Relativno blizu sazvežđa Veliki Pas je i sazvežđe Orion. Ovoga puta smo se odlučili za malo manje posmatran objekat ovog sazvežđa, refleksivnu maglinu M78. S obzirom na to da smo posmatrali sa naše standardne lokacije iz sela Ratković udaljenom oko 25 km od centra Kragujevca koja nam pruža dosta dobre posmatračke uslove, posmatranje ove magline nije bio nikakav problem. Inače ova maglina je jako osetljiva na svetlosno zagađenje i može se koristiti kao dobar pokazatelj kvaliteta neba. Radi se o difuzno-refleksivnoj maglini koja se dosta lako uočavala sa značajnom osetljivošću na tehniku bočnog gledanja (averted vision).

U istom sazvežđu posmatrali smo i višestruki zvezdani sistem Sigma Orioinis (σ Ori) svakako jedan od najlepših višestrukih zvezdanih sistema. Ovde u vidnom polju zapravo vidimo Sigma Orionis (oznaka STF 762) koja je petostruki zvezdani sistem, od koga smo mi lako videli komponente AB, D i E, dok nam je komponenta C ovaj put izmakla ili zbog nepažnje (ovog objekta smo se dosetili na samom posmatranju pa nismo pripremili raspored komponenti) ili jednostavno zato što prevazilazi tehničke mogućnosti našeg malog teleskopa. Ovo svakako moramo još jednom proveriti. Drugi zvezdani sistem je STF 761 čije smo komponente A, B i C lako razdvojili čak i pri povećanju od 33x! Na ovaj objekat ćemo se svakako ponovo vratiti. Spektakularan!

Na displeju GO-TO montaže kao preporučeni objekat pojavljuje se galaksija NGC 3115 u sazvežđu Sekstant. Prebiram po svom mozgu i ne mogu da setim da sam je skorije posmatrao, ako sam uopšte. Pritiskam GO i čekam. U početku mi se učinilo da u vidnom polju nema ničega osim sporadičnih zvezda, ali onda vidim slabašan magličasti oblik. To je ona… na samoj granici vidljivosti, ali ipak tu, uočava se i da je izduženog oblika. Da budem siguran da je tako prepuštam okular i Dragu. Potvrdno. Ništa spektakularno, ali kod ovako malih prečnika teleskopa za većinu galaksija to je potvrda da su pronađene. Kasnije vidim da je magnituda 9,9 i da je dosta nisko iznad horizonta.

Za sledeću metu nam nije neophodan GO-TO, ali kucam M66 i posle kraćeg zujanja montaže ova galaksija je u centru okulara i može se reći lak objekat za detekciju. S obzirom na to da je to jedna od galaksija iz čuvenog tripleta u Lavu, uz malo ručno pomeranje montaže pronalazimo i nešto malo slabiju galaksiju M67 u istom vidnom polju. Za treću galaksiju NGC 3628 u literaturi se preporučuje teleskop od barem 80 mm, ali mi smo bez problema i nju videli, dakle sve tri galaksije u okularu od 33x, pravi triplet! Naravno ne očekujemo da vidimo neke detalje.

Kad smo već kod galaksija, pretrčali smo i preko M87 koja se nalazi u Devici. Sa magnitudom od 8,7 samo smo je detektovali jer se ovaj objekat i većim teleskopima vidi bez nekih izrazitih detalja s obzirom na to da se radi o eliptičnom tipu galaksije. Spisku detektovanih galaksija pridružujemo i M64 u sazvežđu Berenikina kosa. Ovo je već lak objekat.

Za kraj galaktičkog spiska ostavili smo par M81/M82 u sazvežđu Veliki medved. M81 je treća po prividnom sjaju na severnom nebu (ispred nje su samo M31 i M33) sa sjajem od 6,9m. U okularu se vidi okrenuta „s lica” tako da se lako uočava magličasti objekat koji je eliptičnog oblika, a za neke detalje potreban je veći teleskop. Postavljanjem M81 u jedan kraj vidnog polja u istom vidimo i M82. Ona je sitnija od M81, ali s obzirom na to da je postavljena „bočno”, ima veći površinski sjaj i iako joj je prividna veličina 8,4m, lakša je za posmatranje nego M81. Ovaj atraktivan par je pravi primer da prividna veličina nije baš uvek najmerodavnija. U svakom slučaju izuzetni objekti.

Kuglasta jata mogu biti prave mete za manje teleskope. Iako jedan od fizički najudaljenijh kuglastih skupova zvezda, M53 u sazvežđu Benerikina kosa nije predstavljao veći problem za TAL. Magličast, oblika lopte bez razdvojenih zvezda što je bilo i za očekivanje. Kad smo već kod kuglastih skupova elektronski mozak ponudi odmah M79 jato u sazvežđu Zec, retko posmatran. Skup je dosta nisko (-23 stepena) i prilično sitan, sa prividnom veličinom od 8,4, ali nije bio veći problem za identifikaciju. Zbog poređenja prešli smo odmah na znatno veći i sjajniji skup M3 u Lovačkim psima. On je već pružao utisak da se neke zvezde mogu i razdvojiti, jako sjajan (6,2m) i prilično veliki u vidnom polju (oko 18′). Lep objekat za manje prečnike i povećanja.

Sazvežđe Kočijaš ima da ponudi tri otvorena zvezdana jata M36, M37 i M38. Posmatrali samo naravno sva tri i svako je lepo na svoj način. Ipak za ovaj tip i veličinu teleskopa najlepši utisak odaje skup M37 sa velikim brojem zvezda raspoređenih na prostoru od oko 24′ pa izgleda zaista bogato.

M46 je otvoreno jato u sazvežđu Krma. Iako je po tablicama veličine oko 27′ vizuelni utisak koji ostavlja u okularu je kao da je skoro dvostruko veće od M37! Bogato je zvezdama i prividno u svom sastavu ima i planetarnu maglinu NGC 2438 koju mi nismo uspeli da identifikujemo. Potrebno je veće povećanje i bolje vidljivost jer je i ovaj objekat dosta nisko nad horizontom (oko -14 stepeni). Pored M46 se nalazi i otvoreno jato M47 koje je ima dosta manje zvezda i više je razvejano tako da nije posebno atraktivno.

Zadnji na listi posmatranih objekata bio je otvoreni skup zvezda M93 u sazvežđu Krma (slika gore). I ovaj skup spada u retko posmatrane objekte što smatramo za veliku štetu jer je objekat jako lep. Bogat je zvezdama i odaje pravi „deep-sky” utisak u okularu. Iako u svom sastavu nema maglinu u manjim teleskopima se čini kao da postoji. Sjajnost skupa je 6m.

Na kraju da napomenem da fotografije deep-sky objekata u ovom tekstu nisu načinjene „baby TAL”-om već su za karakteristične objekte postavljene kao primer kakav vizuelni utisak ti objekti ostavljaju u vidnom polju teleskopa TAL „Alcor-65”.

Ostaje još samo da završimo i nastavimo ovaj tekst kada budemo pozajmili od WaskaGM i posmatrali kroz Nikon Zoom okular 9–21 mm koji spada u najkvalitetnije okulare u standardu 0,965. TAL to zaslužuje, a mi ćemo uživati!

(recenziju napisao: Slobodan Nikolić)

QHY Polemaster

QHY Polemaster

Polemaster je zanimljiv dodatak za sve koji se bave astrofotografijom. Na tržište je izašao 2016. godine i od onda su astrofotografi s njim imali samo vrlo pozitivna iskustva. Radi se o maloj kameri s objektivom koja se stavlja na polarnu os montaže te uz pomoć softvera snima se područje oko Sjevernjače (radi i na južnoj polutci) kako bi se utvrdila točna os rotacije teleskopa. Montažu je zatim potrebno namjestiti na poziciju označenu softverom i tako se dobije preciznost usjeveravanja unutar 30″.

Iako na prvi pogled djeluje kao skupa igračka (cijena oko €270 + adapter za montažu) mnogi koji su ga koristili oduševljeni su preciznim usjeveravanjem koje traje manje od 5 minuta. Sky & Telescope je Polemaster proglasio “hot product” za 2017. godinu. Detaljni opis korištenja Polemastera pročitajte na QHY webu.

Za snalažljivije, slična funkcija dostupna je u SharpCap softveru koji se inače koristi za snimanje planeta. Razlika je u tome što za korištenje SharpCap opcije (koju osobno nisam još koristio) morate snimati kroz teleskop gdje bi vidno polje moglo biti preusko ako montaža nije već ugrubo dovoljno dobro namještena. Ovdje možete pročitati i pogledati usporedbu ove dvije metode.

 

Pocket SkyAtlas

Pocket SkyAtlas

Popularni Sky Atlas 2000.0 recenziran je na ovim stranicama već odavno. Dugo sam  ga koristio, no iako je zaista kvalitetan i detaljan, za upotrebu na terenu često je bio previše glomazan. U nedostatku velikog sklopivog stola na kojem bi stajao, često je provodio vrijeme na haubi ili sjedalu auta. To baš i nije jako praktično s obzirom da teleskop obično nije postavljen u neposrednoj blizini.  Upravo iz tih razloga, ekipa Sky Publishinga osmislila je Pocket Sky Atlas i njegovog neobično nazvanog nasljednika Jumbo Pocket Sky Atlas.

Jumbo Pocket Sky Atlas i dobri stari ČiS

Atlasi su osmišljeni tako da budu praktični za upotrebu kod teleskopa, ali i za transport. Originalni Pocket Sky Atlas izdan je negdje 2006. godine. Malenih je dimenzija, spiralnog uveza i mekanih korica. Odlična stvar je da doslovno stane u džep jakne i uvijek je na dohvat ruke!Cijelo nebo podijeljeno je na 80 praktičnih karti/stranica koje se na nekim mjestima međusobno dosta preklapaju kako bi veća zviježđa bila pregledna. Granična magnituda je 7.6 i sadrži 1500 sjajnijih deep sky objekata.

Da ne duljim s karakteristikama atlasa, krenuti ću na konkretnu upotrebu. Meni se atlas pokazao odličan. Veličina mu je vrlo praktična, stane u bilo koju torbu u kojoj nosite opremu na promatranje. Budući da sam ga negdje zametnuo, prilažem fotografiju s Jumbo Sky Atlasom i časopisom Čovjek i svemir – originalni Poclet Sky Atlas je vrlo sličnih dimenzija kao ČiS!

Iako se možda čini da je granična magnituda premalena, sasvim je dovoljna za star-hopping pomoću tražioca. Onih 1500 deep sky objekata također je sasvim dovoljno čak i za ozbiljnija vizualna promatranja. Papir je kvalitetan i nisam imao problema s vlagom. Uostalom, poanta je bila da bude praktičan i prijenosan.

Čemu onda “Jumbo” verzija atlasa? Pa iskreno, mali atlas ponekad djeluje natrpano i malo se teže snalaziti u mraku uz tamnu crvenu lampicu. Jumbo verzija je otprilike veličine A4, ali sa istim brojem zvijezda i objekata. Zvuči čudno, ali i ovo je praktično, no u smislu preglednosti – naročito u dijelovima noćnog neba koji su bogati zvijezdama objektima. Jumbo se definitivno ne može staviti u džep, no bez problema se može držati u krilu tijekom promatranja. Također je koristan prilikom, recimo, Messierovog maratona.

Unutrašnjost Jumbo Pocket Sky Atlasa

Jumbo verzija ipak ima neke razlike. Originalni Pocket imao je četiri dodatne karte s detaljnijim pregledom Vlašića, Orionovog mača, Velikog Magellanovog oblaka i galaksija u Djevici. Ovdje su dodani još Cone + Rosetta Nebula, galaksije u Velikom medvjedu te repu Lava, zatim okolica Deneba te gusti dijelovi Mliječnog puta oko M8 i rep Škorpiona. Neke od ovih detaljnih karata su zbilja korisne, ali ipak mi nije jasan razlog stavljanja Vlašića. Zvijezde na tim kartama su do magnitude 9.5, što definitivno nije dovoljno za određivanje granične magnitude! Niti u Orionu, iskreno, nema nekih poteškoća i nepoznanica u blizini M42 i maglica Flame i Horsehead. Bilo bi puno korisnije da su tih nekoliko stranica ispunili drugim dijelovima Mliječne staze i područjima bogatim galaksijama.

U svakom slučaju, bilo koji od ova dva atlasa dobra je i korisna investicija. Ako se dvoumite kojeg bi izabrali, preporučio bi Jumbo verziju – ugodnija je za preciznije traženje objekata. Riječ opreza ako naručujete preko Amazona kao ja – atlase sam dobio dosta loše zapakirane i malo su se oštetili na rubovima. Obavezno napomenite da paze prilikom pakiranja!

 

Test 10 dalekozora

Test 10 dalekozora

Tekst preuzet sa foruma Zvjezdarnice. Puno hvala Davoru na trudu!

Opće napomene

Obzirom kako se radilo o dalekozorima  različitih veličina otvora objektiva i povećanja nije bilo moguće raditi analizu „snage“  u smislu razlučivosti detalja ili svjetlosne moći. Naravno, tamo gdje su dalekozori imali isto povećanje pokušali smo usporediti neke elemente, kao na primjer moć razdvajanja dvojnih zvijezda.   Iz tog razloga više smo se orjentirali na ideju utvrđivanja skupa nekih općih vrijednosti kvalitete koje bi potencijalnim nabavljačima dalekozora pomogle u njihovom izboru.

Ispit moći razlučivanja dvojnih zvijezdi proveli smo na lijepoj dvojnoj zvijezdi beta Labuda, Albireo, čiji bi se pratilac prema literaturi trebao vidjeti već u dalekozorima 10x povećanja. Promatranjem iz ruke razdvajanje je nemoguće zapaziti, ali sa stativa svi su dalekozori te kategorije pokazali Albireo i njegov pratilac što je zaista bilo  ugodno  iznenađenje.  Obzirom kako je razlučivanje bilo na samoj granici ovaj test je dobar pokazatelj kvalitete pojedinačnog primjerka dalekozora kojeg želite kupiti.

Općenito možemo zaključiti kako gledanje kroz dalekozor na stalku umjesto iz ruke ima presudni utjecaj na kvalitetu promatranja što je i ovo ispitivanje potvrdilo.  Opće raširena tvrdnja kako je 10×50 dalekozor najbolji izbor  „imati uz sebe“  u svakoj prilici za astronomska promatranja pokazala se kao mit.  Povećanje od 10x korišteno iz ruke  daje nemirnu sliku zvijezda u usporedbi s 8x  tako da je prednost razlučivosti dvojnih zvijezdi  s većim povećanjem gotovo potpuno poništeno trešnjom. A o tome koliko 8x daje daleko mirniju i ugodniju sliku ne treba ni govoriti. Naravno ako koristite stativ situacija se okreće u korist 10x povećanja.

Drugi problem koji se javlja kod dalekozora s premalim povećanjem u odnosu na otvor objektiva, na primjer 8×56 ili 10×60, kod kojih je često presvjetlo pozadinsko nebo u uvjetima svjetlosnog zagađenja, koje smanjuje kontrast slike. Ta svjetlina je možda poželjna lovcima pri korištenju dalekozora u sumrak, ali ne i asronomima.  Od dalekozora se očekuje što veća svjetlosna dinamika između tamnog pozadinskog neba i svjetlih objekata. Prilikom testiranja dalekozora taj efekt presvjetlog pozadinskog neba nismo vidjeli zato jer je nebo na motrilištu bilo dovoljno tamno tako da su se ovi dalekozori pokazali dobrim u ovakvim uvjetima.

Među primjercima bila su dva dvogleda s roof prizmama Lacerta 8×56 i BTC 10×42 što je bila dobra prilika za usporedbu poro i roof prizma za astronomska promatranja.  Stvari stoje ovako. Na testnim primjercima nije se mogla zapaziti  veća kvaliteta slike zbog korištenja jednog ili drugog tipa prizmi.  Vjerojatno bi taka bilo da je bio i veći izbor dalekozora. Možda bi se moglo ocjeniti kako su dalekozori s roof prizmama elegantniji, suvremenije dizajnirani.  S ergonomskim pokazateljima priča je drugačija. Dalekozori s roof prizmama imaju manji razmak među cijevima tako da je njihovo učvršćenje na stativ s fotografskim vijkom malo zahtjevnije i u mraku je poprilično pipljiv posao.  Osim što se vijak ne može obuhvatiti čvrsto s dva prsta, treba biti oprezan kako u mraku ne bi s vijkom adaptera pogodili objektiv umjesto navoja za stativ. Također je zanimljivo je da jedan od ispitivača nije mogao Lancertu 8×56  s roof prizmama preklopiti na potreban razmak očiju jer nije bilo dovoljno prostora za njegov nos.  To  je vrlo važan faktor,  osobe posebno obdareni ovim ukrasom lica ne mogu poklopiti vidna polja oba oka i dalekozor im je praktično neupotrebljiv.  Tako su dalekozori s roof prizmama dobili lošiju ocjenu ergonomije, ležanja u ruci, nego oni s poro prizmama.

dalekozori

Uvjeti testiranja

Testiranju je pristupilo nažalost samo četiri ispitivača pri čemu svi nisu ocijenili sve dalekozore. Razlog je bio zauzetošću drugim aktivnostima na PGSP-u, tako da su samo usputno navraćali, što je otežavalo prezentaciju svih instrumenata. Također to nije omogućavalo dugotrajnije i pomnije ispitivanje pojedinog dalekozora ili pažljiviju komparaciju. Bez obzira na navedeno prilikom testiranja ispitivači su uložili veliki trud i volju kako bi što objektivnije dali svoj sud o pojedinom dvogledu na čemu im treba čestitati.
Nebo je bilo izuzetno kvalitetno, bez oblaka i izmaglice, tamno i s vrlo malim seeingom. Bilo je  dosta kondenzirane vlage, ali ne i na optici dalekozora.

Način ocjenjivanja

Obzirom na premali broj ocjenitelja završna ocjena nije mogla biti objektivna slika vrijednosti pojedinog instrumenta. Zato sam odlučio više se osloniti na pojedine opservacije ispitivača, koji su valja napomenuti iskusni poznavaoci astronomske optike, te povezivanjem komentara i ocjena oformiti neku opću orjentacijsku sliku o nekom instrumentu, radije  nego napraviti bodovnu rang listu koja nikako ne bi bila istinski pokazatelj.

Način testiranja

Testiranje smo proveli na način da smo utvrdili osnovne pokazatelje koje smo ocjenjivali. Dalekozore smo označili brojevima, po tri ih posložili na stative, a ispitivačima dodjelili obrasce  za ocjenu pokazatelja. Na poleđini obrasca mogli su slobodno pisati komentare.

Usporedni pokazatelji bili su sljedeći:

  • Mehaničke karakteristike: Kakva  je kvaliteta izrade, mekoća podešavanja fokusa, stabilnost fokusa, te  koliko ugodno dalekozor leži u ruci obzirom na težinu i ergonomski izgled.
  • Kvaliteta zvijezda: Veličina koja nam pokazuje u kojoj mjeri su zvijezde prilikom najboljeg mogućeg izoštravanja sitne točkice, a ne iskrice s raspršenim svjetlosnim krakovima.
  • Kontrast: Pokazatelj sposobsobnosti dalekozora  da iz pozadine izvuće blijede objekte, kao i mjera ugodnog doživljaja promatranja nebeskih objekata naspram tamne nebeske pozadine.
  • Kvaliteta vidnog polja: Od dalekozora se očekuje linearitet vidnog polja, koji osigurava što izjednačeniju oštrinu zvijezda  u središtu i na rubu vidnog polja, kao i izbjegavanje  izduživanja zvijezda prema rubu polja.
  • Efekt tuneliranja:  Ovaj pokazatelj nam govori u kojoj mjeri sliku u dalekozoru doživljavamo kao pogled iz tunela i time degradiramo opći dojam kvalitete gledanja.

Rezultati testa

DELTA 8×56 i 7×50

Dva Delta dvogleda koja smo imali na raspolaganju svojim vanjskim izgledom više bi oduševili strastvene lovce nego astronome. Vrlo su robusni, presvučeni grubom zelenom gumom. Kotač za podešavanje fokusa je vrlo tvrd. Definitivno  dizajnirani za izvanredne uvjete  puno su otporniji na mehaničke šokove, vlagu i ostale zahtijevnije situacije korištenja u  prirodi. Ipak su svojom ergonomijom zadovoljili naše ispitivače, tako da je Delta 8×56 dobio vrlo visoke ocjene iz ležanja u ruci i kvalitete mehanike dok je 7×50 iz nekog razloga kod jednog ispitivača polučio nešto lošije ocjene iz mehanike. Ostali ispitivači su mehaniku ovog dalekozora  visoko ocjenili kao vrlo dobru.
Za pretpostaviti je ukoliko držite ove dalekozore stalno u autu, te ih često transporirate i izlažete vibracijama da će biti otporniji na raskolimiranje od drugih dalekozora. S druge strane  pitanje je u kojoj mjeri astronomi izlažu svoju optiku ekstremnim uvjetima. Gotovo nikada.

Prisutnost efekta tuneliranja je slabije do osrednje ocjenjen kod ovih dalekozora.

Svi promatrači su bili zadovolnji s kvalitetom slike zvijezda što su ocijenili s vrlo dobrom ocjenom. Samo je jedan je ispitanik dalekozoru 7×50 dao solidnu dobru ocjenu.

Zahvaljujući nešto manjem povećanju ovih dalekozora slika  je nevjerojatno mirna,  pravi užitak za promatranje.  Linearnost vidnog polja također je dobila dobru ocjenu. Prema gruboj procjeni jednog ispitivača oštrina polja kod 7×50 pada na 10% rubne površine.

Kao što je već prije napomenuto, relativno malo povećanje obzirom na otvor objektiva nije bitno utjecalo na pozadinsko zatamnjenje tako da su oba dalekozora dobili solidnu ocjenu kontrasta, u prosjeku s ostalim dalekozorima.

Ovi dalekozori nemaju opciju za montažu na stativ s fotografskim vijkom prvenstveno zato jer nisu ciljano rađeni za astronomiju, a i povećanje im nije toliko da je stativ nužan. To jest stanoviti nedostatak, te  ako ih želite koristiti sa stativa morat ćete pribjeći riješenju „uradi sam“.

Općenito ne možemo govoriti o nekom posebnom ushićenju naših ispitivača, ali možemo zaključiti kako su ih Delta dalekozori ugodno iznenadili.

LACERTA 8×56 (roof), 10×50 i 8×45

Iz ovog terceta treba izdvojiti 8×45 koji je imao lošu sreću da prije promatranja bude proglašen potencijalnim favoritom.  Naime iz nekih korisničkih iskustava ovaj dalekozor bi sa svojim manjim povećanjem, manjom težinom i povoljnom cijenom morao biti bolja zamjena dosadašnji stereotipima 10×50. Zbog toga se s posebno pažnjom pristupilo njegovom ispitivanju i kako na žalost nije ispunio prejudicirana  očekivanja  razočaranje je bilo veće. Glavna zamjerka je slabiji linearitet polja koji po procjeni ispitanika uzrokuje  defukusaciju zvijezda već na 50% od ruba  polja. Taj podatak ne znači kako je dalekozor loš za dnevnu uporabu,   ali za zahtjevnije  astronomske potrebe nije zadovoljavajući.  Ostale Lacerte su za linearitet polja dobile solidnu ocjenu dobar.

Zanimljivo je kako 8×56 roof  nijednom ispitivaču nije ugodno sjeo u ruku, te su mu zato ergonomiju loše ocjenili. Ostali dvogledi iz terceta su dobili vrlo dobru ocjenu. Kvaliteta mehanike je uglavnom sve standardno zadovoljila što su ocjenili ocjenom između dobar i i vrlo dobar, a jedan od ispitivača je mehaniku dalekozora  8×56 roof  ocjenio čak s odličnim. Komentirano je kako se na 10×50 dobro podešava optika.
Kvaliteta zvijezda je uglavnom jako dobro ocjenjena s vrlo dobrom ocjenom, s jednom slabijom ocjenom za 8×45. Moguće je kako je ovoj ocjeni kumovao već spomenuti nelinearitet koji je razmućivao zvijezde po rubovima polja.

Efekt tuneliranja je kod 8×56 dosta slabo ocjenjen, što znači da je prisutan. Ostale Lacerte su dobile vrlo visoke ocjene tih pokazatelja kvalitete slike.

Kontrast kod svih Lacerta šaroliko je ocjenjen od tri do pet s prosječnom vrlo dobrom ocjenom. Možemo zaključiti kako kako je ovaj pokazatelj  zadovoljavajuće kvalitete.

Vidljivost blijedih objekata je bila različito doživljena pa je tako i ocjenjena. Iz ocjena jedino možemo zaključiti kako su sva tri dalekozora otprilike u istom rangu kvalitete. Za 10×50 stoji napomena o dobrom zapažanju deep sky objekata.

Ova testiranja Lacerta nisu donijela neko posebno iznaneđenje. Može se zaključiti kako Lacerta i dalje ostaje u nekoj standardnoj srednjoj klasi koja se isplati uzeti za astronomska promatranja ukoliko nemate neke izvanserijske kriterije. Uzeti roof ili ne pitanje je isključivo individualnog pristupa.

BTC 10×42

Ovaj fizički relativno mali roof dalekozor bio je ugodno iznenađenje obzirom na linearnost polja. Dva ispitivača su smatrala kako mu je linearnost dobar, dok su druga dvojica smatrala da je odličan u usporedbi s ostalim ispitivanim dalekozorima te noći. Pismeni komentari hvale oštrinu od ruba do ruba polja.

Oštrina zvijezda je također vrlo visoko ocjenjena uz ogradu jednog promatrača koji je dodijelio kvaliteti zvijezda slabu ocjenu. Kontrast je po sudu većine ispitivača vrlo dobar, kao i vidljivost blijedih objekata, uz ogradu jednog promatrača koji ne dijeli to mišljenje.

Prisutnost efekta tunela gotovo nije zamjećen.

Ergonomski je dalekozor ocjenjen dobrim. Mehanika  vrlo dobrom. Komentar je bio kako je teško složiti dioptriju. Situacija s fokusom je slijedeća, kotač za podešavanje fokusa je izuzetno mekan, a hod centa oštrine fokusa vrlo kratak. Laganim dodirom kotača trenutno se defokusira zvijezda i ponovnim kratkim dodirom brzo vraća u fokus. Praktično to znači kako će se prilikom odlaganja i uzimanja dvogleda u ruku najvjerojatnije trebati podesiti fokus.  Je li to iritantno? Obzirom na brzo fokusiranje meni nije bilo. Stvar je osobnog ukusa.

Zamjerke vezane za pričvršćenje roof teleskopa na stativ koje su već navedene stoje i ovdje.

Zaključno gledajući ovaj mali dalekozor je razveselio promatrače. Ostavio je dobar opći dojam i smatraju, najviše zbog lineariteta polja, kako je ovo vrijedan dalekozor za astronomska promatranja.

TS 10×60

Dalekozor TS 10×60 dobio je solidnu ocjenu dobar- vrlo dobar za ergonomiju što je zadovoljavajuće obzirom da se radi o većim i težim objektivima. Ocjena mehanike je dobra. Kvaliteta zvijezda je ocjenjena sa solidno dobrom ocjenom kao i linearnost vidnog polja.

Efekt tuneliranja je slabije ocjenjen

Kontrastnost za ovaj tip dalekozora je bila iznenađujuće dobra zahvaljujući  uvjetima PG-a, tako da je vrlo dobro ocjenjena.  Također je istu ocjenu dobio za i vidljivost blijedih objekata.

Ovaj dalekozor spada u standardnu srednju kvalitetu. U odnosu na cijenu vrlo je povoljan instument.

Bresser 10×50

Dalekozor iz Lidla koji ne spada u kategorije ostalih ispitivanih dalekozora, ali je iskustveno dokazano kako je itekako upotebljiv u astronomske svrhe, a po cijeni možda najprihvatljiviji instrument za vrlo mlade astronome početnike kojima ne bi bilo poželjno u ruke davati neku vrijedniju optiku. Zato smo ga uvrstili u ova testiranja. Na žalost dalekozor su ispitivali samo dva promatrača od kojeg je jedan vlasnik, tako da je zbog njegove nekritičke subjektivnosti (prestrogog ocjenjivanja) došlo do disproporcije ocjena. Tako vlasnik smatra kako su zvijezde očajne, kao i linearitet polja te mu nije dao prolaznu ocjenu u tim kategorijama, ali drugi promatrač koji nije znao da se radi o Bresseru ne slaže se s tom ocjenom i smatra da su zvijezde čak vrlo dobre, a linearnost polja dobra. Slična je situacija i s mehanikom.

Oba ispitivača su suglasna kako dalekozor ima dobar kontrast, te da je dobro zapažanje blijedih objekata.

Kao opći zaključak možemo ponoviti početak napisa o Bresseru. Kupite klincu ovaj dalekozor i nećete pogriješiti. I vama može idealno poslužiti ako ga uvrstite u redovnu opremu vašeg vozila.

Rus 8×30

Ovaj mali maleni ruski dalekozor 8×30 spada u arhivske primjerke. Zbog malog objektiva i slabije svjetlosne moći sigurno ne spada u astronomske instrumente, ali smo ga kurioziteta radi uvrstili u testnu grupu. Obzirom kako je mali i lagan ergonomski je visoko ocjenjen. Također i mehanika.

Po pitanju efekta tunela mišljenja su podjeljena. Jedni efekt zamjećuju, drugi ne, pa su takve i ocjene.

Zvjezde su viđene kao točkice što mu je donijelo vrlo dobru ocjenu tog pokazatelja.

Pozadinsko zatamnjenje je izvanredno, zvijezde se oslikavaju na tamnoj pozadini, tako da je i ovdje prosječna ocjena vrlo dobar.

Linearnost polja je jednoznačno označena dobrom, gdje je jedan ispitivač procijenio kako linearitet polja gubi na 30% od ruba.

I naravno na kraju, vidljivost blijedih objekata u usporedbi s testnom konkurencijom se ne može očekivati u dalekozoru promjera objektiva 30mm.

Dalekozor nema mogućnost pričvršćenja na stativ što je obzirom na težinu i povećanje sasvim nebitno.

Ovaj dalekozor se ne može kupiti u prodavaonicama jer se više ne proizvodi. Prodaje se po oglasima, ali ga nemojte kupiti za traženje astronomskih objekata, preslab je zato. Ali ako ga posjedujete, nemojte ga prodavati, povremeni pogled kroz njega u noćno nebo prava je estetska poslastica.

Pentax 10×50 PCF

Na žalost Pentaxa je ocjenio samo jedan promatrač tako da ne možemo nikako dati sud o stvarnoj vrijednosti tog instrumenta.  Ako vas baš zanima, tom promatraču se subjektivno svidio dalekozor pa ga je i dobro ocjenio po svim stavkama, osim po pitanju prisutnosti tunel efekta, za što je dao srednju ocjenu.

Vixen 10×50

Idući dan imali smo priliku  pogledati kroz Vixen 10×50 sa ipresivnim vidnim poljem od čak 8,5 stupnjeva. Gledanje kroz njega po danu je izuzetno iskustvo,  dobiva se  dojam kao da ste u IMAX kinu. Na žalost iduće noći nismo mogli testirati sa stativa tako da nemamo ocjenu degradacije lineariteta polja koja je kod ovako velikih  polja potencijalno glavna prijetnja kvaliteti slike.

Zaključak

Ova testiranja su pokazala kako su svi  testni dalekozori solidne kvalitete za prosječnu astronomsku uporabu, niti jedan ne spadao u kategoriju „zaobiđite u širokom luku“, te ako bi ste odlučivali o prvoj kupnji istrumenta  za druženje sa zvijezdama, obzirom na kvlitetu slike,  ne biste pogriješili u izboru bilo kojeg od testiranih dvogleda.  Naravno uz rezervu za Rus 8×30 koji ipak ima premalo svjetlosne snage, iako svojom kvalitetom mehanike i optike stoji uz bok ostalih konkurenata.

Kao dodatni savjet  prilikom kupnje dalekozora uz sve postojeće upute o kupnji  koji se mogu pronaći na stranicama interneta  može se napomenuti  kako je najvažniji idividualni pristup vezan za specifičnosti  korisnika, nošenju naočala, nosu, razmaku očiju, formi glave i svim sitnim, čak i intuitivnim detaljima koji nam ostavljaju uvjerenje kako je određeni dalekozor upravo nama najbolji.

Canon ME20F-SH

Canon ME20F-SH

Canon kamera, najavljena još 2015. godine, ima mogućnost snimanja na osjetljivosti od nevjerojatnih ISO 4,000,000! To joj omogućuje snimanje videa u gotovo potpunom mraku – ne samo uz mjesečinu, već i uz svijetlost zvijezda. Zamislite fluidni video uz Mliječnu stazu vidljivu u realnom vremenu, meteore koji zabljesnu na nebu, gibanje polarne svjetlosti…

Kamera je full-frame iprihvaća standardne Canon objektive. Koliko god privlačno zvučalo, cijena je paprena – zadovoljstvo će vaš koštati $20.000.

No, da se ne zamaramo sa tim “detaljima”, uživajte u videu snimljenim ovom kamerom:

Nikon 810 za astrofotografiju

Nikon 810 za astrofotografiju

Upravo se proširila vijest da bi iz Nikona uskoro mogli najaviti specijalizirani DSLR za astrofotografiju! Kao na “Da” Canon verzijama, ovaj Nikon imati će veću osjetljivost na h-alpha dio spektra, ali ujedno će moći fotografirati i po dnevnom svjetlu, što je sa modificiranim fotoaparatima (kojima je zamijenjen filter) vrlo teško. Aparat će biti temeljen na Nikonu D810 što znaći da će to biti prvi full-frame aparat za astrofotografiju.

Nikon 810D za astrofotografiju
Nikon 810D za astrofotografiju

Najavljuje se također mogućnost ugrađenih znatno duljih ekspozicija od standardnih 30s, što znači da neće biti potrebno koristiti daljinske okidače.

Celestron Nexstar Evolution

Celestron Nexstar Evolution

Iz Celestrona su najavili novi “cool” teleskop očito namjenjen zahtjevnijim početnicima. Za sad su u seriji tri teleskopa, schmidt-cassegrain 6″, 8″ i 9.25″. Malo ušminkanijeg i zaista atraktivnog dizajna, optički nisu različiti od njihovih standardnih SCT-a. Ono što ih razlikuje je mogućnost korištenja montaže smartphoneom ili tabletom preko wi-fi signala. Montaža također ima ugrađenu punjivu bateriju koja može trajati do 10 sati.

nexstar_evo8_tablet_webKoliko vidim to su jedine novosti na teleskopu – wi-fi koji bi trebao privući techo-freakove da kupe teleskop. Koliko vidim, upravljanje teleskopom putem pametnih telefona je jedina opcija – nema ručnog kontrolera, a nigdje se ne spominje mogućnost upravljanja računalom. Smartphone se može prikopčati na montažu i koristiti njenu bateriju, ali to je sve! Skinite aplikaciju za iPhone ili Android, pokušajte kalibrirati montažu na tri neke sjajne točkice i pipkajte po ekranu mobitela dok se teleskop vrti okolo. Čini se namjenjeno samo onima sa viškom novaca koji se žele pohvaliti prijateljima novom cool igračkom. Njima će 10 sati trajanja baterije (koje se drastično smanjuje u zimskim uvjetima kada su noći najdulje) biti sasvim dovoljno jer igračka će se brzo “izlizati”.

Najveći apsurd je cijena – obični 8″ Nexstar dođe $1200 dok je wi-fi (Evolution) verzija $1600, a za $1200 možete dobiti tek manji 6″ model. Za tih $1600 od Celestrona je dostupan 8″ SCT na ekvatorijalnoj montaži s kojim se čak i može ufotkati nešto više od Mjeseca i planeta.

Iako sam razočaran ovim marketinškim potezom jer je za prave ljubitelje opažačke astronomije sasvim nepotreban (bio bi korisniji wi-fi modul za postojeće montaže!), on je očito diktiran modernim trendovima, odnosno željom Celestrona da se proširi na nova tržišta prema bogatijim ljubiteljima tehnologije i astronomije kojima se rukovanje teleskopima do sada činilo komplicirano. Za istinske zaljubljenike u nebo u ovoj priči najbolje je što je Celestron svoju aplikaciju ponudio besplatno pa tako možete imati zgodan i funkcionalan planetarij program za vaš mobitel.

Vixen VSD 100/3.8

Vixen VSD 100/3.8

Vijest o novom apokromatskom astrografu gotovo da se neopaženo provlači kroz astronomske krugove…no čak i ležernom čitatelju u cijeloj priči nešto “smrdi”. Otkad je Pentax prestao proizvoditi teleskope, astrofotografi željni apsolutnog savršenstva morali su sreću potražiti u drugim proizvođačima koji su uglavnom u svom dizajnu koristili razne kompromise – field flatteneri, slabiji kontrast, relativno maleno korigirano vidno polje za fotografiju… Po nekim glasinama i stručnjaci iz Pentaxa svoju su sreću potražili u novoj firmi, a sad se čini da je stvar napokon izašla na vidjelo! Riječ je o teleskopu koji neodoljivo podsjeća na stari Pentax SDUF 100, brzi f/4 astrograf, no ovaj puta u verziji sa pet elemenata i čak f/3.8! Vixen VSD 100/3.8 u svojoj najavi (na tržište bi trebao izaći ove jeseni) definitivno podsjeća na karakteristike starih Pentaxa – vidno polje korigirano za srednji format, zvijezde do 15 mikrona na rubovima, posebno dizajnirani reduktor (da, reduktor!!! Sa f/3.8 na f/3, to je senzacija!) i ekstender koji ujedno služi i za vizualna promatranja..

VSD_ScopeZa one koji možda nisu vidjeli stari Pentax SDUF, evo usporedba:

SDUF-totale-ota

Mislim da je usporedba dovoljna 😉 No svejedno, novi Vixen se čini zaista moćna sprava, a ako je to zbilja napredni Pentax SDUF, to je samo još jedna pozitivna stvar u cijeloj priči! Takahashi, pojedi se! Druge proizvođači uopće nisu vrijedni spomena. Za sada cijena nije navedena, osobno sumnjam da će biti manja od 5.000 EUR, sa korektorima od barem 500-1000, ali savršenstvo ima svoju cijenu. Iskreno, 5.000 EUR za ovakvu mrcinu je jako povoljna cifra. U kvalitetu Pentax, pardon, Vixen optike uopće ne treba sumnjati..kao primjer slobodno pogledajte moju galeriju astrofotografija 😉

 

Sky Watcher Startravel 120

Sky Watcher Startravel 120

Nakon pola godine, koliko je prošlo od nabave 12” dobsona, sam uvidjeo da se 8” neće nagledati previše neba. Nakon ponešto razmišljanja zaključci su se nametnuli sami od sebe i odlučio sam prodati 8-icu.  Razlozi su bili jasni: 8” i 12” dobsoni su po karakteristikama, svrsi i načinu upotrebe zapravo vrlo slični teleskopi: ako imam priliku za pravo promatranje naravno da će na teren ići 12” a 8” ostati doma. Drugo, u garaži je pofalilo prostora i ostalo je mjesta samo za jedan veliki teleskop. Treće, i kada bi bilo prostora, 8” f6 dobson je bomba od teleskopa, zaista univerzalna cijev i apsolutna šteta bi bila da bezveze čami u garaži. I četrvro, u više navrata sam zaključio da bi dosta puta šmugnuo na teren pa makar i na sat vremena, a čak i iz dvorišta se da štošta pogledati. No za takve kratke sesije mi je 8” dobson bio mrvicu previše. Ako ništa drugo, mora se hladiti nekih pola sata, a po zimi i znatno više, dok ne dosegne onaj pravi optimum. To više nije grab’n’go. A sada sam došao do zaključka da mi pored velike mrcine treba upravo jedan grab’n’go teleskop, koji je dovoljno maleni da ga mogu tutnuti bilo gdje po kući (ispod kauča ili kreveta), da bude lagan i prijenosan, da ne zahtjeva vrijeme hlađenja, i vrlo poželjno, da pokrije područja, kod kojih je moj 12” u deficitu: konkretno, mala povećanja / wide field. Odabir je bio lagan i jasan kao dan: kratki akromatski refraktor na AZ montaži. Koji? Naravno, najveći mogući, a da još uvjek zadovlji dane kriterije!

st120 resize

Odluka je pala na SkyWatcher Startravel 120 f5 akromatski refraktor. Sa montažom nisam imao dvojbi i uzeo sam veću i vrlo robustnu AZ-4. Kombinacija bez ikakvih problema vrlo lahko nosi 2” dialektričnu diagonalu sa jednim ES 30mm okularom, koji ima više od kile. Dojmovi? Iznad očekivanja! Malo me brinulo kako će mi stvari izgledati kroz tako (za moje pojmove  🙂 ) malu cijev, jer sam oči naviknuo prvo na 8, a onda i na 12”. Međutim teleskop se je iskazao kao prava mašina.

Osim praktičnih, evo i vizualnih pluseva:

  • Wide field. Maglice tipa Sjeverna Amerika, Rozeta, Andromedina galaksija, cijela hrpa većih otvorenih skupova, područja zvjezdanih oblaka u Mliječnoj stazi isprepletena tamnim maglicama… S velikim teleskopima se jednostavno ne može doseći takvo vidno polje pri kojima ovakvi objekti zaista sijaje, a da se na zađe u područje prevelike izlazne zjenice.
  • Kompaktne zvijezde. Zaista, ima nešto u tome. U refraktoru, pa premda i ovako brzom akromatu, zvijezde zaista izgledaju lijepše i »točkastije« nego u newton reflektrou. Mada sam svijestan da pri tome ulogu imaju i veličina aperture i raspon povećanja. Veća apertura pokazuje puno svijetlije zvijezde, a veća povećanja koja obično idu ruku pod ruku sa većom aperturom će naravski zvijezdu uvjek više razmazati, odnosno to će napraviti atmosverski uvjeti.
  • Binarne zvijezde. Moram apsolutno priznati da ih ova cijev pokazuje bolje od velikog reflektora i razdvaja ih na generalno manjim povećanjima sa iznimno oštrim rezultatima. I to govorimo o jednom brzom f5 akromatu, kojemu to ne bi trebala biti jača strana! Evo testova: Razvoji Epsilon Lire (popularnu »double double«) već na 90x povećanju; na 68x pokaže dvije izdužene spojene crtice. Izar u Volaru je lijepo oštro razdvojen na 136x. Mu Bootes / Alkalurops: druga komponenta je jasno razdvojena također već na 136x! Sve to govori u prilog tome, da je optika za svoj novac na određenoj razini.

Minusi su poznati: kromatska abreacija. Na povećanjima od ca 90-100x naviše već prilično smeta, vidljiva je na Mjesecu i na manjim povećanjima. Korisnik APO refraktora vjerojatno to nebi mogao tolerirati, ali mene to ne sekira jer si ovu cijev ni u kojem slučaju nisam zamislio kao planetarni i lunarni teleskop, jer on to jednostavno nije. Na 136x na Saturnu slika zaista nije baš sjajna i nisam uspjeo vidjeti Cassinijevu razdjelnicu. Premda je planet pri testu bio dosta nisko i treba probati ponovno slijedeće godine.

Opazio sam još nešto: sjalnije, zapravo već i srednje sijajne zvijezde, kao recimo Epsilon Lire, pokazuju izraziti plavičasti »halo« oko njih, koji se otkriva skrenutim, a nestaje direktnim pogledom . Veličina toga»haloa« je ovisna od povećanja: Pri najmanjem povećanju ga nema, pri srednjem je mali ili zanemariv, no pri većem povećanju (za ovaj teleskop) od ca 90x je halo oko zvijezde veći i prilično uočljiv. Efekt je vizualno isti kao da bi gledao zvijezdu kroz zamagljeno staklo. Nešto slično vidim i u reflektoru oko sijajnijih zvijezdi ali vizualno nije tako napadan i uočljiv kao u ovom teleskopu na tim većim povećanjima. Međutim, stvar me zapravo ne smet, jer ciljano u sijajnije zvijezde na većim povećanjima gledam samo kada razdvajam binarne zvijezde, a uostalom direktnim pogledom efekt jednostavno nestane. Tu bih zaključio što god da to je, ipak se nemože očekivati savršenu optiku pri velikom i brzom 120 mm akromatskom refraktoru. Za cijenu same cijevi 240 € je teleskop bomba.

Da se vratimo na vizualne vrhunce i poglede kojima je ova cijev zapravo najviše namjenjena:

  • NGC 7000 Sjeverna amerika + Pelican nebula: u ES30 + UHC, vidno polje više od 4°: pogled je neponovljiv. Pogotovo sa 2000 m nadmorske visine i kada je objekt blizu zenita. Konture i struktura jasni i kontrastni ko dan. Neponovljivo!
  • Istočni, srednji i zapadni Veil u istom vidnom polju (sa OIII filterom). Prema su istočni i zapadni pri rubovima vidnog polja, pogled ima svoju draž i nije nešto što se vidi svaki dan! Struktura u istočnom veilu je iznad svakog očekivanja za 12 cm objektiva! Srednji je bez strukture ali vidljiv. Zapadni Veil vrlo dobro pokaže »metlu«.
  • M23 na 20, 25 i 30x povećanjima: nikada nisam vidjeo ovaj otvoreni skup tako dobro i nikada nije bio tako lijep. Zvijezdice točkaste kao najsitniji ubodi igle.
  • M8 na ca 25x + UHC – nisam ni sanjao, da mali teleskop tako prekrasno i detaljno može pokazati ovu maglicu. I jednostavo obožavam otvoreni skup u ovoj maglici (naravno, skup je bolji bez filtera). Pogled na M8 mi se ovdje čini istim kao kada sam ovaj objekt za moje prve promatračke godine gledao  kroz 8”. No ovdje svakako ulogu igra i akumulirano iskustvo.
  • Kuglasti skupovi. Premda ne baš tip objekta za rich field teleskop, i kuglaste skupove s obzirom na veličinu aperture pokaže iznad očekivanja! Svi veći M skupovi su koje sam pogledao su razlučeni, premda do određene mjere – naravno da nema do apreture. M13 pokazuje krakove zvijezdi.
  • Apsolutno iznenađenje: uspjeo sam sa ovim teleskopom vidjeti NGC 6888 »Crescent« maglicu iz svojega dvorišta, koje je u žutoj ili žuto-narandžastoj zoni svijetlosnog zagađenja. Treba spomenuti da je to bilo slijedeću večer nakon one ljetne fronte koja je porušila sve pred sobom ali i prekrasno očistila nebo. Transprentnost dan nakon te oluje je bila fenomenalna. Maglicu sam uspjeo vidjeti kroz 20mm t5 nagler (30x) i OIII. Naravno tijekom promatranja nisam bio izložen nijednom direktnom svijetlu i imao sam crnu krpu preko glave. Ovaj objekt je vrlo zahtjevan, treba točno znati što očekivati i gdje tražiti. Nije naravno bilo neke strukture no identifikacija maglice je bila 100%. Za 120 mm promjera – ponovno iznad svih očekivanja.

Da sumiram: osobno moram reći da je nabava ovog teleskopčića za mene bila pun pogodak i savršeno se uklopila u moje potrebe uz ostalu opremu.  Naravno da neće i nemože zamijeniti 12”, koji će uvjek ići vani na ozbiljnija promatranja. No sa ovom cijevi ću jednostavno moći češće uživati u ovom hobiju (opsesiji? ). Teleskop ne zahtjeva hlađenje i može bilo kada ići van. Na AZ-4 se postavi jednako brzo kao Dobson. Relativno je malen. Određene objekte pokaže na bolji način od velikih teleskopa i otvara dodatnu dimenziju pri vizualnom promatranju. Premda je brzi akromat, je već bolji za cijepanje dvojnih zvijezdi od newton reflektora.

Uza sve prirođene nedostatke zbog samog dizajna cijevi, još uvjek se može eksperimentirati sa aperturnim maskama da se postigne malo brži akromat i eliminira jedan dio kromatske aberacije za recimo razumno promatranje mjeseca. Sigurno ću sada više gledati čak i mjesec kroz ovu cijev nego što bi vukao i hladio jednog 8” dobsona po zimi, kada je mjesec najviše na nebu. Ako netko traži cijev u ovom rangu i za svrhu, za koji je zamišnjen, je Startravel 120 best buy.

SkyWatcher AllView

SkyWatcher AllView

AllviewNedavno sam na kratko imao priliku na kratko isprobati ovu alt-azimutalnu montažu. Motorizirane alt-az montaže nisu novost u astronomiji, ali u Skywatcheru su prepoznali rastući trend izrade timelapse video snimki od kojih mnogi prikazuju zvjezdano nebo. Statične snimke mogu biti kvalitetne, ali ukomponirane u video brzo će dosaditi – ova montaža omogućuje  panoramsko snimanje noćnog neba prilikom kojeg se kadar polako pomiče.

Montažu sam testirao samo jednom i to u vrlo nepovoljnim uvjetima – svjetlosno onečišćenje Zagreb i pun Mjesec onemogućili su snimanje impresivnog zvjezdanog neba, ali bilo je sasvim dovoljno za upoznati se sa osnovnim principom rada montaže. Stvar funkcionira vrlo jednostavno – fotoaparat treba staviti u “M” (manual) mod, namjestiti otvor blende, a vrijeme okidanja podesiti na “bulb”. Ostale postavke također trebaju biti unaprijed podešene i fiksirane – fokus namjestiti uz pomoć “live view” na nekoj sjajnoj zvijezdi, uz white balance na fiksnoj vrijednosti kako se boje ne bi mijenjale promjenom uvjeta ili kadriranja.

Ostalo se namješta na kontroleru montaže. Čak i bez uputstava uspio sam sve otkriti samostalno. Kabel na montaži treba prikopčati na aparat kako bi se mogla kontrolirati ekspozicija. Na montaži se određuje početni i završni položaj kamere te broj ekspozicija i njihovo trajanje. Između ekspozicija može se postaviti nekoliko sekundi pauze. I mog iskustva to ne bi trebalo biti više od 5, inače se već vidi pomak zvijezda.

Rezultat testiranja možete vidjeti na Youtube:

Nije baš bajno i čini se kao da se snimka giba samo ravno prema gore, međutim ima i lagani pomak u desno. Snimljeno je sa Canon 5D mkII aparatom, 17-40mm objektivom postavljenim na 28mm, f/5. ISO osjetljivost je bila na 800, a film se sastoji od 300 ekspozicija po 10 sekundi sa 2 sekunde pauze između svake. Montaža sama računa položaje između početnog i završnog, a radi na principu pomak-stop/okidanje-pomak, dakle ne miče se konstantno već miruje tijekom ekspozicije. Montaža se može koristiti i za dnevne timelapse i obične video snimke, ali i kao klasična astronomska montaža za manje teleskope. Primjetio sam da ju mnogi nerijetko koriste kao panoramsku glavu u kombinaciji sa tračnicama za cjelokupni 3D pomak.

Montaža je solidna, lako se postavlja i koristi. Video koji sam snimio možda djeulje prebrz, ali to je početnička greška. Uz malo prakse biti će lako odrediti količinu pomaka u kombinaciji sa brojem okidanja za neki estetski bolji rezultat. Iako montaža svoj posao dobro radi, nisam oduševljen cijenom koja je za naše prilike i svoju namjenu dosta visoka. Čini mi se da su u Skywatcheru trebali maknuti sve te dodatke koji se tiču astronomije (praćenje Sunca, Mjeseca, baze podataka za silne objekte) ili masivnost za nošenje većih instrumenata te se trebali orjentirati isključivo na jednostavne 2D pomake u okviru neke normalne opreme. Ovu montažu će vrlo mali broj korisnika koristiti kao primarnu za astronomska promatranja, a sa svojih 10 kila težine (bez tronošca!) i mogučnošću nošenja opreme svega do 4kg to baš i nije jako prijenosna opcija. Osim toga trenutno se montažom mogu kontrolirati samo Canon fotoaparati što je veliki minus.

Panolapse 360

Panolapse 360

Pojavio se odličan novi softver za timelapse snimke! Panolapse 360 biti će od koristi i astrofotografima. Naime, Panolapse omogućuje da širokokutne timelapse snimke budu animirane kao kada se koristi pomična video glava, poput SkyWatcherove AllView montaže. Kako bi pomak izgledao što realističnije potrebno je koristiti čim širokokutnije objektive i što veću rezoluciju. Snimka se projicira na sferu, odabiru se početna i završna točka, a softver nakon toga radi animaciju. Rezultati djeluju vrlo realistično – pogledajte sami:

Panolapse – add panning motion to time-lapses from precipice on Vimeo.

 

Što je najbolje od svega, softver je besplatan za rezoluciju do 1280×720, a za full HD snimke potrebno je platiti 65 USD. Downloadajte, isprobajte i javite rezultate!

Brušenje primarnog zrcala

Brušenje primarnog zrcala

Ovaj fotografski dnevnik brušenja zrcala ukratko prikazuje cijeli proces, a preuzet je sa forum.hr (autor: The Chemist). Kako tekst ne bi ostao zakopan i zaboravljen u mnogim raspravama na forumu, odličio sam mu dati malo ljepši “dom”. Na žalost, autor teksta više nije aktivan na forumu i nije mi odgovorio na poslanu poruku. U dogovoru sa moderatorima foruma ipak prenosim tekst u cijelosti, a ako kemičar slučajno naleti ovdje neka se javi da ga mogu potpisati punim imenom ili po potrebi maknuti članak.

Aluminizaciju zrcala moguće je napraviti u Ghetaldusu.

Eto nekoliko fotki grubog i finog brušenja primarnog zrcala.
Za grubo brušenje korisitio sam karborund 120# (isto kao i za rezanje diskova), a za fino brušenje karborund 240#, 320#, 500#, 800# i korund 1000#. Najveća greška koja se može napraviti je da staklo ispadne iz ruke kod pranja ili sl. Mokro staklo je jako sklisko, a mokro staklo prekriveno bljuzgom od brušenja, jako, jako sklisko! Staklo se brusi mokro, na pomoćnom staklenom disku. Veliki problem su ogrebotine, treba biti jako pedantan s brusnim prahovima i čistoćom radnog mjesta.

Brušenje
Udubinu na centru zrcala mjerio sam improviziranom mjerkom izrađenom od komada ravnog drva i vijka (jedan puni okret = 1mm) na kojem je improvizirana skala. (vidi se u pozadini, ravnalo sam stavio na disk da se lakše uoči udubina)

02-grubo2
Rubove sam nakon 120# i 220# izbrusio brusnim kamenom za brušenje noževa pod kutom od 45°.

03-rub
Grubo izbrušen disk.

04-grubo1
Gotovo završeno fino brušenje; crne točke su oznake ostataka brušenja prethodnom frakcijom – koje još treba izbrusiti. Ako se gleda pod kutom prema svjetlu, može se već uočiti refleksija.

05-fino2
Radio sam standardnim postupkom opisanim na gotovo svakoj ATM stranici.

Nakon brušenja slijedi poliranje. Brušenje sam završio za jedan vikend, dok se poliranje i parabolizacija malo odužila… Matricu sam izradio iz Gugolz#73 smole koja je poprilično tvrda, ali obzirom na ljetne vručine funkcionirala je savršeno.

06-matrica1
Polirao sam s cerij oksidom, u zatvorenom prostoru. Prije svake runde poliranja stavio sam zrcalo na matricu radi hladnog prešanja. Obzirom da sam radio svaki dan po malo, zrcalo sam preko noći također ostavljao na matrici.

07-gugolz
Unatoč vrlo tvrdoj smoli morao sam u toku poliranja i korekcija nekih 4-5 puta otvarati kanale na matrici.

08-matrica2
Potpuno ispolirano zrcalo spremno za korekcije.

09-ispolirano1
Sekundarno zrcalo pokušao sam sam napraviti iz komada prozorskog stakla, al bezuspješno. Na kraju sam kupio gotovo sekundarno. Primarno zrcalo dotjerao sam do greške od samo 1/13 Lambda, tako da je bilo šteta ne imati sekundarno koje tu sliku može pravilno prenijeti u okular.

Izrada staklenog diska za zrcalo

Izrada staklenog diska za zrcalo

Proceduru rezanja okruglog stakla zrcala za teleskop opisao je The Chemist na forum.hr (izvor). Kako tekst ne bi ostao zakopan i zaboravljen u mnogim raspravama na forumu, odličio sam mu dati malo ljepši “dom”. Na žalost, autor teksta više nije aktivan na forumu i nije mi odgovorio na poslanu poruku. U dogovoru sa moderatorima foruma ipak prenosim tekst u cijelosti, a ako kemičar slučajno naleti ovdje neka se javi da ga mogu potpisati punim imenom ili po potrebi maknuti članak.

Prvi (i najveći) korak izrade vlastitog teleskopa je izrada primarnog zrcala. (koje se može i kupiti gotovo, ali gdje je tu gušt? ) Na izradu primarnog zrcalo otpada oko 80 – 90 % ukupnog truda i vremena potrebnog za napraviti teleskop. To je ujedno i najvredniji dio svakog Newtoniana, pogotovo ako je izrađeno vlastitim rukama… (my precioussss ) Primarno zrcalo za ovaj teleskop izradio sam iz običnog float stakla debljine 19 mm (to je najdeblje staklo koje se može nabaviti u lokalnim staklarnama). Zapravo, u Čk i Vž pronašao sam ukupno 2 staklarske radionice koje su imale staklo te debljine.

Naravno, nitko ti ga neće izrezati u krug, jednostavno nemaju strojeve za to. Najdeblje staklo koje mogu izrezati u krug promjera 150 mm je 10mm, i tada je rezanje 3x skuplje od samog stakla (ne preporučam). Druga opcija je kupnja četvrtastog komada (što je isto problem, ako već nemaju nekakav komad na lageru, nitko ti neće rezati 20x20cm komad iz standardnog 1mx1m). 1 m2 19mm stakla košta oko 1700 kn, dakle ja sam svoj komad 20×20 cm platio 70 kn.

Staklo
Staklo iz kojega treba napraviti zrcalo za teleskop

Da bih iz toga izrezao disk, napravio sam disk promjera budućeg zrcala (175 mm) iz komada daske i na njega pričvrstio lim debljine 0,5 mm na kojem sam izrezao male zareze. To je zapravo Home-made krunsko svrdlo.

Alat
Alat – krunsko svrdlo za rezanje stakla

Staklo sam učvrstio na stol te sastavio privremeno postolje koje je osiguralo da svrdlo reže po istoj kružnici.

Postolje
Postolje
Postolje 2
Postolje i lim za rezanje

Naravno, lim sam po sebi neće rezati staklo, kružnicu po kojoj lim kruži potrebno je posipavati navlaženim brusnim prahom (karborund, SiC) gradacije 120#.
Poželjno je na svrdlo staviti i nekakav uteg (npr 20 kg olova u mom slučaju) tako da se koncentriraš samo na zakretanje svrdla, a ne i na pritisak na staklo.
(Jednom kad svrdlo napravi udubinu u staklu, postolje više nije potrebno)

Rezanje
Početak rezanja stakla

Ručno rezanje ide poprilično sporo, u mom slučaju oko 2 mm/sat. Za prerezat 19 mm staklo radio sam ukupno oko 10 sati (to je 10 sati konstantnog rada).

Polu-izrezano
Polu-izrezani stakleni disk

Savršeno okrugli stakleni disk za primarno zrcalo gotov.

Gotov disk
Gotov disk

Za izbrusiti glavni disk potreban je i pomoćni disk. Ja sam ga izrezao iz 12 mm komada stakla s istim svrdlom.

Eto, sve spremno za brušenje.

Spremno za brušenje!
Spremno za brušenje!

Brusne prahove i cerij-oksid za poliranje nabavio sam u Vektri. Kupljeno šalju poštom.

Test 85mm zrcala

Test 85mm zrcala

Jednom davno AD Infinitum imao je High Technology & Advanced Optics Department – HTAOD  (melodiozna kratica, odmah uđe u uho, ne?). Zapravo to sam izmislio ovaj čas. Bila je to ambiciozna grupa ljudi, malo manje ambicioznog naziva – ATM sekcija.

Bili su to Domjan, Lovro, Luka, Marko, Mirko i moja malenkost, kojima su se pridružili i Darko S. i negdje u bespućima Zagorja izgubljeni – Miljac. Odlučili smo naučiti brusiti astro zrcala promjera 120mm. Tih smo dana, na mom faksu organizirali malu optičku radionicu.
Ahh, to su bila vremena… Sjajno smo krenuli, brusilo se sve u 16, stakla su dobila željeni oblik, ali nikad ih, na žalost, nismo dovršili.  Ipak, “nikad” je previše definitivna riječ. Zato: JOŠ ih nismo dovršili. (Dečki, materijal je i dalje kod mene 🙂 )

I tu negdje se smjestila i ova ATM pričica.

Zapravo, haj’mo od kraja prema početku:

Sklepao sam Newtonov reflektor. “Teleskop” je designerski i jako HiTech. Ozbiljno! Imam ja i sliku! Trussevi su od čistog aluminija, nabavljenog za sasvim druge stvari.  Prstenasta “kućišta” za primarno zrcalo i fokuser su od PVCa, dijagonalno stoji na plutenom čepu i komadu bakrene žice. Frankenstein…

newt_iznutra

 

Lens cell je napravljen  od MDFa i šperploče.

mirror_cell

 

Sve je presvučeno crnom tkaninom, koja je u mojim “balkonskim” uvjetima neizostavna. Uglavnom, čudo je da je uopće pokazao sliku. Svi  elementi osim zrcala biti će  zamijenjeni “pravim” verzijama, a umjesto presvlake, sve će biti “umotano” u –  a što drugo nego sivu PVC kanalku.

omotac

U nešto ozbiljnijem tonu: ovo je samo test platforma za ispitivanje zrcala i biti će uskoro demontirana.

Projekt je, iskreno, nastao slučajno, prije par godina, kad sam si utuvio u glavu da mogu napraviti Maksutov-Gregorian malog promjera.

Ispalo je da je to toliko osjetljiva konstrukcija, potpuno netolerantna prema i najmanjim greškama u zakrivljenosti optičkih ploha, da nema smisla nastaviti s izradom optike, čiju sam prvu plohu izbrusio oko 0.5mm preduboko.

Izračun je pokazao da ne postoje 3 sferne plohe koje će se sa tom, četvrtom, već izbrušenom, složiti u optički instrument koji sam počeo raditi. Stoga sam stakla prenamijenio i započeo s mini-newtonom. U jednom trenutku su, međutim, svi moji ATM radovi  stali i godinama nisam ni pipnuo stakla.

Nedavno sam se ipak trgnuo – fali mi to “peglanje i glancanje” – i zaključio da mi treba malo vježbe prije nego što dovršim veće “špigle” (neki su djelomično ispolirani, neki su posve ispolirani ali sferni – sve u svemu, nastavim li sadašnjim tempom gotovi su sredinom jeseni 2084). Zato, rekoh sam sebi, idem prvo dovršiti 85mm f/10.

Svi oni koji su to već prošli (ja zapravo jesam, već sam imao gotov 120mm flexed newtonian i i zrcalo 150mm f/11 – oba su prebrušena na drukčije žarišne duljine), znaju da gornja tvrdnja nema previše smisla. Tako mala zrcala (a 85mm je malo) ponašaju se pri izradi sasvim drukčije od srednjih i velikih. To sa vježbom je, zato, samo djelomično istina. Više se radi o “zagrijavanju” za veće zahvate.

Poliranje ovog 85mm ogledalca je bilo do pola gotovo još prije par godina, pa sam samo nastavio tamo gdje sam stao. Ploha je nakon poliranja bila prilično zonski deformirana – jako dignuti rub i središnja zona, a nesretne grudice cerij oksida nagomilane na kristalima kalofonija iz matrice su napravile nekoliko ultratankih ogrebotina (tzv. “sleekova”). Bez obzira na to, odlučio sam hrabro krenuti dalje …

I gotovo je. Prije pretposljednje runde korekcija, stavio sam zrcalo sa dignutim rubom u “lažni” teleskop i opalio jednu sliku kroz okular – za uspomenu i dugo sjećanje.

Molim, imajte na umu da je
– slika rezultat fotografiranja iz ruke,
– napravljena najjeftinijim Canon Powershotom,
– sve to na sklepanoj strukturi koja služi samo za testiranje, čiji elementi su spojeni – ni manje ni više nego “duct-tapeom” (?!),
– slikano “okularnom projekcijom”,
– preko diagonalnog zrcala izvučenog iz fotokopirke, koje je vjerojatno lagano svinuto.
– zrcalo još nije bilo sasvim korigirano (deformacije puno blaže nego na početku, ali prisutne) i nema aluminija na sebi
– kolimacija nije sjajna

Kao što rekoh, čudo da je dalo sliku.
Ali je… I mogla je biti i gora.

Zrcalo će ostati sferno (na tako malom promjeru, pri f/10 parabolizacija em nema smisla jer je razlika parabole i sfere mala, em je vjerojatnost da ću upropastiti dosadašnji trud i završiti na nekoj deformiranoj hiperboli ili torusu, prilično velika).

A ovo je spomenuta snimka:

m1_2

“Nije puno, al čovjeka veseli”

Kad bude gotov ostatak teleskopa, dodati ću opis konstrukcije.

Možda i fotka bude bolja…

 

Ino

Eppur si muove – Galileoscope: recenzija i makeover

Eppur si muove – Galileoscope: recenzija i makeover

Na moje pitanje da li ima interesa za mali ATM report, Bobo je ljubazno (Hvala Bobo!) ponudio smjestiti ovaj tekst u “Bobinu kuhinju”.
Ovo će, u kuhinjskom žargonu, biti kuhanje dvaju jela u istom loncu: radi se o kombinaciji recenzije i ATM priče.

Recenzija je uvod i može biti interesantna svima koji kupuju prvi teleskop, dok će ATM dio (možda) zanimati ATMovce koji nalete na ovaj tekst. Najviše se nadam da će vlasnike malih “department store” teleskopa, koji su od promatranja odustali zbog loših instrumenata potaknuti da kritički procijene kakav je zaista njihov teleskop i može li se s njim nešto učiniti, kako bi frustracija i razočaranje prerasli u zadovoljstvo.

Kao i obično, Dobar Vam tek i ugodno čitanje!

 

Sastojci :

Možda ste čuli za Galileoscope… Ako niste: to je hvale vrijedan pokušaj da se širokoj publici, posebno klincima, omogući pristup teleskopu. Stvoren je za Međunarodnu godinu astronomije, 2009.

Galileoscope objektiv je  promjera 50mm (48mm efektivne aperture), f/10, u kompletu sa 20mm okularom i 2x Barlow lećom. Prodaje se kao “kit” kojeg budući promatrač mora sastaviti, što je vrlo jednostavan zadatak, čak i za djecu.

Sve to dobijete za 50-60$ u SAD. (Set noževa nije uključen u ponudu, čak i da “nazovete odmah”…)

Kad ga pogledate iskusnijim, ili barem, na ozbiljnije teleskope naviknutim okom, Galileoskop vrlo lako izazove podsmijeh. Ja sam se zbilja nasmijao, iako se ne mogu hvaliti profesionalnom astro-opremom. Možda i nisam trebao… moooožda…

Kolegica s posla, koja je taj skop kupila da bi sebi i svojoj obitelji otkrila Svemir, znajući da se Žac Andreić i ja, malo kužimo u astronomiju, pohvalila nam se i donijela skop da mu se svi zajedno divimo. Greška (hihihi) .

1. Nismo se divili.

2. Ja sam se kroz smijuljenje “pobunio” u stilu: “pa kaj nas nisi pitala PRIJE kupovine?”…

Osobno, ne volim traljave skopove (imam ih / imao sam ih, pa valda zato…) pa nakon mog: “daj to sim’ da istestiram”, jedino što sam mogao zaključiti je bilo da je sve skupa skoro neupotrebljivo. “Skoro” je ovdje bitna riječ!

Zapravo, evo kako stvari stoje: začuđujuće, ali optika tog skopa je pristojna. Slika kroz skop je onakva kakvu bi poželio svaki amater astronom. I njegov brat također.
Nnndaaa… Dobro, nije. Definitivno nije i svakako bi mogla biti i bolja, ali za instrument ovih dimenzija i cijene, mislim da  može proći.

Ljudi koji su smislili Galileoscope nisu diletanti. Očito znaju kakav bi trebao biti astronomski uređaj i što ga razlikuje od loše imitacije. Optika, jasno – i ta je ovdje prihvatljiva iako, uz današnju tehnologiju (a ni 2009. nije bila ništa lošija) i masovno proizvedene leće bi mogle bez prevelike cijene biti puno bolje nego što jesu. Zato, mislim da nije fer bilo Godinu astronomije obilježiti takvim teleskopom. Astronomija zaslužuje bolje.

Objektiv  je podkorigiran, tj. undercorrected, grubo procjenjujem na oko  1/2 lambda, za one koji znaju o čemu govorim, ali to će se ozbiljnije vidjeti na povećanju od cca 100x, što je u u 50mm instrumentu “dječje klase” već pretjerivanje. (under / over -correction je opis onog što geometrija objektiva proizvodi  sa zrakama svjetla koje dolaze s različitih dijelova objektiva u smislu položaja žarišta)

(Pada mi na pamet da bi bilo zgodno usporediti Gallileoscop sa, recimo, Orion Observerom 60mm AltAz. Živo me zanima kakva je slika u tom Orionovom i ekvivalentnim Kineskim refraktorima, jer i cijene su im usporedive sa Galileoscopeom: U trenutku dok ovo pišem, Orion USA nudi spomenuti refraktor sa Alt-Az montažom za 70-80 $)

Slika se, na koncu, u fokusu  drži i na tih 100x. Kromatski,  objektiv je dobro korigiran: riječ je cementiranom akromatskom dubletu.

Istina, vidio sam “teleskope s kioska” čija slika, u usporedbi s Galileoscopeovom,  izgleda kao pogled kroz mokru tuš-kabinu, ali nekako mi to ne prolazi kao opravdanje…

Okular koji stiže u paketu je Ploessl, odn. simetrični, žarišne duljine 20mm (sastavljen od dva simetrična dubleta, ali plastičnih leća!?). Kako god bilo – radi. Ne sjajno, ali radi. Kromatski je korigiran, a kako je i on “u kitu” nad njim je moguće izvesti mali kirurški zahvat i izvaditi mu jedan dublet, čime žarišna duljina okulara naraste na oko 30mm. (povećanje cca 17x)

Solidno? Da, solidno, ali…!

Mehanika je ta koja od ovog uređaja stvara slabo upotrebljivu mješavinu stakla i plastike.
Upravo ta plastika, krta i sjajna, onakva kakvu očekujemo na jeftinim igračkama i “shopping-centar” teleskopima, predstavlja izvor teškoća.

(Mislim da je tu potrebna mala ograda – recenzije su uvijek subjektivne i ovo je samo moj dojam. Možde će neki drugi korisnik Galileoscopea imati suprotno ili drukčije mišljenje… ili čak bolji primjerak Galileoscopea i optički i mehanički…)

Fokusiranje se obavlja običnim, “ručnim” uvlačenjem i izvlačenjem plastične fokusne cijevi kroz tubus od istog materijala.
Trenje cijevi o cijev u mirovanju (tzv. statičko trenje) je prilično veliko i u početku koči pomicanje. To trenje u nekom trenutku naglo nadvlada sila kojom pokušavamo pomaknuti cijev i ona poleti, obično debelo preskočivši točku žarišta.
Tako se fokusiranje uglavnom svodi na uzaludno cukanje i ciljanje oštre slike. Lagano rotiranje cijevi pri povlačenju pomaže, ali ne dovoljno, a ni teflonska mast kojom sam premazao cijev nije dramatično promijenila stvar.

Ovome sad dodajmo montiranje na fotostativ, što je jedini predviđeni (tj. originalno zamišljeni) način za montažu skopa i dobili ste recept za duhovne vježbe iz Frustracije Za Početnike.

Fotostativi su i inače čuveni kao “dušu dali” za astronomiju (jeste skužili zajedljivo-ironičan ton?). S ovim skopom na krhkom foto-stalku, svaka zvijezda izgleda kao mutnjikavi EKG, od silnog drmusanja potpomognutog spomenutim fokusnim cukanjem.

Prilično čudno je to s fokusiranjem… Ne vjerujem da konstruktori nisu znali kako će to ispasti. Skoro apsurdno, ako pogledate tko sve sponzorira Galileoscope projekt: mahom institucije koje znaju što su to teleskopi. Pretpostavljam da je razlog za slabu mehaničku konstrukciju bilo mahnito kresanje troškova proizvodnje. Što je – tu je…

 

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Sl. 1 – Galileoscope iznutra…

 

Konstrukcija tubusa, iako zanimljiva – 2 uzdužne polovice koje se spajaju gumicama (onak, kao za kosu; kumice na placu znaju njima grincajg držati na kupu – ipak je ovo Kuhinja, ne?) –  i optički korektna – ima čak 2 interna bafflea iliti “blende” na Zagrebačkom, koje zaustavljaju zalutalo svjetlo – ipak je posljedica želje da skop bude jeftin. Zato nema odvojenog nosača objektiva a fokuser je rudimentaran (vidi gore).

 

Što se tim teleskopom vidi?

Pa, podosta toga, ako niste izbirljivi… Dobro, ne očekujte Prstenastu maglicu ili M82. Galileoscope nije zamišljen za takve deep sky napore i magličaste objekte na rubu vidljivosti. Njegov cilj su Mjesec, i sjajniji planeti: Venera, Jupiter, Saturn, možda Mars i Merkur pa  čak i – ako je upalilo Galileu, zašto ne bi i  Vama  –  Neptun, uz malo sreće.

Osobno, kad sam prvi put vidio Galileoskop, bacio sam pogled na Mjesec, koji mi uvijek oduzima dah i Saturn i njegove sjajne prstenove. Vidio sam i Jupiter, čiji sateliti su naravno, odlično vidljivi, i koji pokazuje i nešto od detalja svog oblačnog omotača. Slika je pristojno oštra i svijetla, ako ne pretjerate s povećanjem. Rastezanje prema 100x (s mojim okularima)  degradira sliku – naravno KAD i AKO ju uspijete izoštriti, ali da je seeing bio bolji i da nisam promatrao s južnog balkona u Savskoj, rezultati bi bili – pa, recimo, impresivni za ovakav teleskop. Neočekivani, u svakom slučaju. (Ne sasvim…, svakako pročitajte dopunu na kraju teksta)

Na žalost, uvjeti promatranja su bili daleko od idealnih. Najvažnija stvar koju pri svemu ovom treba imati na umu je da je ovo ipak, samo 50mm  teleskop koji košta 60$

Sve ovo, ipak, morate očistiti od sloja frustracije koja prati korištenje Galileoscopea. Da je slika i najbolja na svijetu, nikakve koristi od nje, ako ju ne možete vidjeti oštro i mirno.

 

 

Ima li pomoći?

Ako je mehanika u pitanju – ima.

Za početak, moje kritiziranje nedužnog skopa dovelo je do tog da je da spomenuta kolegica nabavila rabljenu Synta EQ2 montažu sa stativom, pa sam  ja  odlučio uzeti Galileoskop u  ruke i presvući ga u novu obleku.
Jednostavno, ne trpim uništavanje (posebno dječjeg) interesa za promatračku astronomiju loše napravljenim teleskopima… obsesivno kompulzivni poremećaj? Apsolutno…

Ne želim stvoriti dojam da sam napravio “neznam što” i  pretvorio neki dalekozor iz špeceraja u Hubbleov satelitski instrument. Postojećoj optici probao sam dodati upotrebljivu mehaniku – to je sve. Također, siguran sam da postoje jednostavnija i kvalitetnija rješenja koja meni, u danom trenu, nisu pala na pamet.

Konačno, iako sam proglasio Galileoscope neupotrebljivim, čvrsti stalak, dobar spoj s teleskopom, podmazana fokusna cijev i poneki trik pri fokusiranju mogli bi korisniku pružiti malo više od većine traljavih “department store” teleskopa, ali to već ovisi o previše varijabli da bi se moglo uzeti zdravo-za-gotovo. Amerikanci vele: “your mileage may vary”.

Mene su, kao i većinu astronoma-amatera, razmazili instrumenti koje sam do sada susreo – kako moji skromni instrumenti, tako i  (posebno) teleskopi prijatelja iz ADIja, koji su redom vrhunski instrumenti. Moje piljenje i šarafljenje ne mogu doseći nivo izrade ozbiljnih, tvornički i profesionalno napravljenih uređaja, ali to mi ovdje i nije bio cilj.

Amaterska izrada teleskopa teži jednostavnim, jeftinim i uglavnom  kvalitetnim rješenjima. Rješenjima koja će zadovoljiti (redovito i premašiti) ciljani nivo. Ako postavite taj nivo visoko, i ATM rješenja će biti visokokvalitetna. Uvjeravam Vas, ogromna količina ih je u rangu sa najkvalitetnijim profesionalnim rješenjima. Hobisti su u stanju napraviti čuda! Ovdje je nivo skroman: relativno ugodno promatranje malim teleskopom. I rješenje je stoga – skromno.

Stvar je još u izradi, ali uskoro će biti u pogonu. Na žalost, nisam imao baš najkvalitetnije materijale na raspolaganju, ali po onom što sam mogao zaključiti iz prvih pokušaja upotrebe “novog” skopa, (ne zamjerite što komentiram vlastiti rad) stvar je bar  upotrebljivija od originala.

Koja su, dakle, moja zlodjela?

 

 

Priprema:
1.  Nosač objektiva. Sastoji se od 4 prstena od šperploče, složenih u svojevrstan sandwich. Tri prstena su lijepljena i dodatno spojena vijcima i tvore tubusni dio “lens-cella”, dok se četvrti, prednji prsten, lovi za ostatak nosača samo vijcima (logično – nema smisla ljepilom trajno zarobiti leću  unutar šperploče) .
Prsten koji služi kao spoj tubusa i cella ima vanjski promjer tek mrvicu manji od nutarnjeg promjera tubusa, tako da tijesno ulazi u cijev.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Sl. 2 – Nosač i objektiv

 

Svi ostali prstenovi su vanjskog promjera većeg od promjera cijevi. Njihovi nutarnji promjeri se, međutim, međusobno razlikuju: najdeblji (12mm debeli) prsten ima rupu promjera 52mm i u njega bez otpora upada leća objektiva (promjera oko 51mm), čija je debljina na obodu upravo 12mm.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Sl. 3 – Nosač, sastavljen
Ispred i iza tog prstena, dolaze prednji i stražnji “retaining ringovi”, otvora 48mm, koji priječe leći da ispadne iz nosača.
Važno je da leća nigdje ne bude stisnuta dijelovima nosača. Općenito leću je dobro montirati tako da se lagano “čuje” kad protresemo nosač. To znači da oko nje (i naravno, ispred/iza leće) ima malo “lufta” i da ju nismo stisnuli i potencijalno deformirali. Ne treba se bojati da će pomičnost leće proizvesti iskrivljenu ili neoštru sliku. Jasno, slobodni prostor oko leće mora biti neznatan, ali refraktori su puno manje osjetljivi na miskolimaciju od reflektora. Ako Vas “zveckanje” leće plaši, i tome se da doskočiti tankim umetcima od papira, koji će smanjiti spomenuti “luft”. Jedini uvjet je da ti papirići budu dovoljno tanki da bez napora uđu u razmake.
Nosač je bilo prilično lako izraditi – Krunska pila s ponosom nosi krunu: bez nje sve ovo ne bi bilo moguće.

Podešavanje kolimacije može se izvesti naginjanjem nosača s otpuštenim vijcima koji ga spajaju za tubus. Jednom stegnuti, vijci bi trebali zadržati kolimaciju. Drugi dio kolimacije odvija se na fokuseru…

2. Tubus. To je visokotehnološki proizvod od materijala novog doba. Jednom rječju, kanalka. Naravno, od PVC-a, siva, promjera 7cm. Fokusna cijev je isto to, ali promjera 3cm.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Sl. 4 – Tubus i “podstava”
Obje su “podstavljene” crnim brusnim papirom za metal (šmirgl) fine gradacije koji čuda radi na polju upijanja svjetlosti… Crnim mat-sprejem kojim sam pošpricao abraziv, nisam poboljšao upijanje viška svjetla, ali sam dodatno fiksirao zrnca abraziva, kojeg ne želimo na optičkim plohama. Ipak, ne treba se bojati: abraziv se već ionako čvrsto drži podloge: u suprotnom bi pri brušenju odmah otpao.

OPREZ! Brusni papir za drvo  (često je crvene ili smeđe boje) obično na sebi nosi slabo zalijepljen abraziv i taj NIJE pogodan za ovakve zahvate. Autor ovog teksta, a jednako tako  i glavni kuhar Kuhinje,   se unaprijed ograđuju od odgovornosti te NE savjetuju upotrebu bilo kakvih abrazivnh sredstava u blizini optike. Čitatelji koji se odluče na približavanje optike sredstvima koja mogu oštetiti staklo čine to na vlastitu odgovornost. Smatrajte se obaviještenima, upozorenima i zamoljenima da TO NE RADITE. Hvala! – uprava.

3. Crayford-fokuser. On je dijelom od iverice (koju ne preporučam), a dijelom od šperploče (koju od srca preporučam). Bez obzira na materijale, za sad radi precizno kao Švicarski sir…. Sat… whatever…
Pretjerujem, naravno: Mehanička pouzdanost će se vidjeti tek nakon nekog vremena provedenog na terenu, u upotrebi. Ponavljam, za sada, čini mi se da radi pristojno.
Sastavljen je od 3 sloja. Prednji (okrenut prema promatraču) i stražnji prsten (koji ulazi u tubus i fiksira se vijcima za njega) su od iverice. U otvor stražnjeg postavljene su dvije pločice od polietilena (?), koje služe kao klizne plohe za fokusnu cijev. Te su pločice fiksirane termoplastičnim ljepilom. U prednji su pomoću dva M6 imbusa postavljeni mali čepovi od polietilena, koji predstavljaju prednje klizače. Njihov pritisak na cijev (a time i kolimacija cijevi) se regulira spomenutim M6 vijcima.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Sl. 5 – Fokuser u dijelovima

 

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Sl. 6 – Klizači

Idealno bi bilo da su svi drveni dijelovi od šperploče a klizači od teflona…

 

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Sl. 7 – fokuser, djelomično sastavljen, vidljiva su sva 4 vijka  za regulaciju

Srednji sloj, od šperploče, predstavlja nosač osovine za fokusiranje. Osovina je inox šipkica iz CD drivea, na čiju sredinu sam stavio gumeni termo-bužir koji stvara trenje o fokusnu cijev i spriječava proklizavanje. Nju, s doljnje strane, prema fokusnoj cijevi guraju druga dva M6 imbusa. Da ne bi baš sami vijci direktno glodali po osovini, između su umetnuti već opisani polietilenski čepovi. Sve njih sam izradio koristeći električnu bušilicu (kao tokarski stroj) i brusni papir (kao nož na tokarskom stroju)

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Sl. 8 – Kompletirani fokuser

 

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Sl. 9 – Gle, “gumbeki” nisu okrugli!? (Bijeli rub na prstenu od iverice je papirnata traka zalijeplena “Drvofixom”)

 

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Sl. 10 – Sirovi skop – sprijeda …

 

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Sl. 11- … i straga.

 

Kao  i original, ova moja verzija Galileoskopa je složena za promatranje BEZ diagonalnog zrcala. Razlog tomu je što, trenutno, vlasnici teleskopa nemaju “diagonalu”, ali ako ju nabave, problem će biti riješen skraćivanjem tubusa.
Za univerzalniji instrument koji bi se mogao koristiti i sa i bez diagonale, bilo bi potrebno napraviti fokusnu cijev prilične duljine (cca 30cm)  promjera 50mm, kako sama cijev ne bi rezala konus fokusiranog svjetla kad je dijagonala u upotrebi – tada, naime, cijev mora biti pomaknuta jako naprijed i postoji “opasnost” da uđe u svjetlosni konus.
Ta komplikacija mi se ipak čini malo besmislenom za objektiv sa samo 48mm efektivnog promjera.

Još treba napraviti adapter i nosač koji će pričvrstiti skop na EQ2 (trenutno, za probu i photo-session, skop je montiran tehnologijom koju i NASA koristi – DuctTape!) i to je to.

 

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Sl. 12 – ATM bez DuctTapea je kao riba bez bicikla, kao Lolek bez Boleka, kao…

Slike pokazuju kako to izgleda, a kako funkcionira u praksi – ostaje za vidjeti… Javim Vam kad isprobam u realnim uvjetima i kad dobijem povratne informacije od stvarnih korisnika Novog i Pobljšanog (TM) Galileoscopea (TM).

DOPUNA (27. svibnja 2013. 22:30): Upravo sam se vratio s balkona i kratkog gledanja  u Saturn. Fokuser radi kako sam i htio: vrlo dobro; no, sad se bolje vide nedostaci optike. Podkorigiranost (koju je u silnom drhtanju slike prije bilo teško uočiti) stvara maglicu oko prividno oštre slike planeta. Već i mali pomak iz fokusa ozbiljno uništi sliku, ali kad napipate najbolji fokus, nije strašno. Saturn je pri 100x (moji 10mm okular + shorty barlow), a posebno pri 62x (8mm okular) uvijek divan prizor, i oni koji nisu gledali kroz bolji teleskop, neće ostati razočarani – pod uvjetom da ne očekuju sliku iz Hubbleovog repertoara. Moj bi izbor bio ipak čisti 10mm okular i povećanje od 50x kao gornja granica. Originalni okular, posebno u kombinaciji s originalnim barlowom je ipak slabunjave kvalitete. Cassinijevu pukotinu, ovim teleskopom nikad nećete vidjeti. 50mm promjera bi to još i dopustilo , ali nedorađenost objektiva – ne.  Prstenovi su unatoč tome, bez sumnje prstenasti, a Titan je točkica svjetla nedaleko od Saturna. Bolji okulari daju bolje rezultate, ali sumnjam da ima smisla nabaviti ih za ovaj teleskop – tu ću odluku prepustiti vlasnicima teleskopa.

Da li je izrada svega ovog vrijedila truda, s obzirom na kvalitetu optike i rezultat promatranja?

Mislim da je. Ovako je barem nestalo mučenje s nemirnim teleskopom kojeg je nemoguće fokusirati. Sada, usprkos optičkim manjkavostima, može poslužiti za  početak u astronomiji. Moj prvi refraktor, bio je copyscope vlastite izrade, kompletno složen od najčudnijih komponenti. Montiran na najčudniji način. Povećavao je možda 40x pri otvoru 40mm. slika je bila katastrofalna po svim kriterijima. Svejedno, te sam večeri “otkrio” Saturn – prvi nebeski objekt kojeg sam teleskopom ikad vidio u životu i do danas moj najdraži nebeski prizor. I bio sam preoduševljen.

Mlitav kakav već je, Galileoscope je bez obzira na to, neusporedivo bolji…

Da li je vrijedan uloženog novca?  Na to pitanje Vam, na žalost,  nisam u stanju dati odgovor. Da li bih sebi kupio Galileoscope ili  ga preporučio nekome? Ne, ali poučen iskustvom, bez probe i ozbiljnog testiranja, ne bih kupio ni jedan teleskop (jednom sam se ozbiljno “opekao” s puno skupljim i nahvaljenim instrumentom). A da li bi nekom tko ga već ima rekao da ga baci? Ne, nikako. Savjetovao bih mu da napravi to što sam Vam opisao gore i iskoristi ga do maksimuma. 

Nadam se da Vam tekst i slike mogu pomoći ukoliko se i sami   odlučite poduzeti nešto slično sa nekim svojim teleskopom.

 

Ino

Zakrivljeni nosač sekundarnog zrcala

Zakrivljeni nosač sekundarnog zrcala

Glavna motivacija za izradu ovakvog nosača je legendarna rasprava sa Cloudynights foruma gdje je jedan član imao prilike uspoređivati u više prilika velike apokromate (u rangu 8“-10“) i newtone prilagođene za planetarno promatranje.

Newtoni su imali bolju sliku a dalje u raspravi su objašnjeni detaljii konstrukcije.  Ukratko ciljevi modifikacija su minimalna difrakcija uzrokovana sekundarom i rješavanje termičkih problema u cijevi i na površini zrcala. Među ostalim rješenjima je i zakrivljeni, trokraki nosač sekundara. Kako imam dobson teleskop ovo mi se činio kao jednostavan i isplativ upgrade.

Gotovi nosač. Primjetite da je unutrašnjost cijevi obložena nerefleksivnim filcem.

Gotovi nosač. Primjetite da je unutrašnjost cijevi obložena nerefleksivnim filcem.

Za početak sam u mjerilu nacrtao cijev mog teleskopa, primar, sekundar i nosače. Za dovršetak posla je trebalo demontirati postojeće nosače, izbušiti nove rupe na cijevi teleskopa, isbušiti rupe i urezati navoje na nosaču sekundara te izraditi, obojati i montirati nove nosače.

moj nacrt po kojem sam izradio nosač

Za materijal nosača sam odabrao list žlice za zaravnavanje betona, načinjen od karbidnog čelika, jeftin, tanak i čvrst. List sam izrezao škarama za lim na 3 trake. Potom sam savio krajeve na svakoj traci uz pomoć Al kutnog profila i škripca. Savijanje na točan radius je išlo uz pomoć okrugle konzerve graha, rukom sam savijao dok se nisu poklopili sa šablonom. Nakon bušenja rupa, narezivanja navoja i nešto brušenja preostalo je samo obojati nosače.

Limove sam pofarbao bojom za auspuhe (preporuka sa web-a za nerefleksivnu mat boju). Malo sam se uplašio kad sam već doma pročitao da boja konačnu čvrstoću postiže nakon zagrijavanja na 150-200°C najmanje 2h. Pokazala se dovoljno je čvrsta i bez toga ali sam za svaki slučaj ispekao nosače u pećnici. Nisu baš fini, ali su za promatranje kroz teleskop puno bolji od kolača 😀

nosač tijekom izrade novog truss-tube dobsona

 Rezulat? Nema više difrakcijskih šiljaka na zvjezdama, osim par najsjajnijih zvijezde su oštre točkice, stvarno lijepo za vidjeti. Primjetio sam velik napredak u razlučivanju detalja, na Jupiteru sam jedne noći kada su se poklopili mirna atmosfera i malo vlage izbrojao 9! različitih pojaseva.

Po prvi puta sam razlučio sve četiri zvijezde u double double (ε Lyrae), mogu se razlučiti već na 190x u mom 200mm f/6 dobsonu. Za usporedbu, na ovogodišnjem PGSP-u, nisu se mogle razlučiti u GSO 250mm dobsonu sa originalnim nosačem.

Potrošio sam 35kn za “alat za zaravnavanje”, 30 kn za sprej i 5 kn za šarafe. Dakle da li mi se isplatio trud? Apsolutno!!

Preporučam!

 

Vixen Polarie

Vixen Polarie

Zanimljiva novost stiže od Vixena – Polarie je malena montaža koja omogućava širokokutnu astrofotografiju digitalnim fotoaparatima sa običnog foto stativa. Za razliku od Astrotracka, cijela montaža je vrlo kompaktna. Izgledom podsjeća na kompaktni fotoaparat i kao takva je vrlo prenosiva. Napajanje od dvie AA baterije dovoljno je za četiri sata neprekidnog rada.

 

Za usjeveravanje, Polarie koristi maleni kompas i osvijetljenu skalu za određivanje zemljopisne širine. U sredini se nalazi malena rupica pomoću koje treba naciljati Sjevernjaču što bi trebalo biti dostatno za ekspozicije od par minuta sa normalnim objektivima. Za teleobjektive se preporuča dodatni polar finder za kojeg treba iskeširati dodatnih 250 USD što uz cijenu montaže od 430 USD ispada poprilično velika cifra.

Zanimljivost kod montaže je mogućnost praćenja od polovice normalne brzine. To omogućava snimanje noćnih panorama zbog kojih bi korištenjem normalne brzine pejzaž na fotografiji bio mutan. Na Youtube možete vidjeti video prezentaciju montaže (ako uspijete izdržati glas voditelja).

Polarie, iako malen, može nositi do tri kolograma opreme, dakle dobro podnosi DSLR fotoaparate sa manjim teleobjektivima. Čini se kao zgodna stvar za širokokutnu astrofotografiju, ali cijena je ipak malo prevelika, naročito ako se uzme u obzir dodatni polar finder. Pitanje je koliko se bez njega precizno može kompenzirati zemljina rotacija… No zanimljiv dodatak je Polar Meter, jeftiniji od findera, a budući da se fiksira na hot shoe, može ga se koristiti i pri namještanju Astrotracka.

 

Skywatcher Sky Panorama 23mm

Skywatcher Sky Panorama 23mm

Zahvaljujem Teleskop centru iz Zagreba na ustupanju okulara na testiranje.

Onaj tko nije imao puno posla s Nagler ili Ethos okularima iznenadit će se dimenzijama okulara. Kraj njega Hyperioni izgledaju kao igračke. Sam okular izgleda kao velika ručna bomba s 2“ cijevi na kraju. Ima lijepo zaobljeno tijelo što omogućava dobro hvatište unatoč dimenzijama. Posebno zgodno je to što je gumeno sjenilo za oko (eyecup) moguće podesiti po visini okretanjem prstena pri vrhu. Fleksibilno sjenilo omogućilo mi je da nađem položaj u kojem cijelo vidno polje mogu vidjeti odjedanput. O kvaliteti izrade okulara mogu reći samo najbolje. Ništa ne zvecka, gumirano tijelo super sjeda u ruke, a težina okulara nije prevelika da izbaci teleskop iz balansa (to zna biti problem kod dobsona). Jedina primjedba bi mogla ići na gornji poklopac okulara, koji je napravljen od relativno tanke gume i bojim se da bi se mogao istrošiti ili još gore, puknuti.

 

Pogled kroz okular je impresivan. Veliko vidno polje i prizore koje ono može obuhvatiti je stvarno impresivno. Imao sam prilike testirati okular na divnim prizorima poput maglice Lagune (M8) koja s OIII filterom izgleda fantastično. Samo malo sjevernije od nje maglica Trifid i M21 su činili odličnu kombinaciju maglice i otvorenog skupa. U Trifidu su se jasno vidjeli prorezi po kojima je dobila ima. Zvjezdani oblak M24 izgleda kao nepregledno more zvijezda koje je na nekim dijelovima gušće, na nekima rijeđe ili prošarano tamnim maglicama. M11 je jednako impresivan. Svi ti prizori ostavljaju čovjeka impresioniranim. Što je loše kod okulara? Nažalost, postoje neke optičke aberacije koje će pažljivom oku pokvariti prizor. Kao prvo, u f/5 teleskopu, cijelo vidno polje okulara nije oštro, već se pri vanjskoj trećini promjera vidnog polja vidi koma. Koliko je sad za tu komu kriv okular, a koliko brzo zrcalo teleskopa, ne mogu procjeniti. Pri rubovima ima i kromatske aberacije, žuto-plave, koja baš nagrđuje sliku kada se gledaju jako svjetli objekti (Mjesec). Treba primjetiti i lagani efekt “ring of fire” tj svjetlija slika uz rub vidnog polja, sličan efekt vidljiv i u Hyperion okularima. Ono što me još neugodno iznenadilo, posebice s obzirom da smo u 21. stoljeću i na cijenu okulara, je to što sam uočio unutrašnje refleksije. Naime, kod promatranja Mjeseca, kada se njega malo izbaci iz vidnog polja može se vidjeti njegova refleksija. Okular izvlači to što se takvi okulari ne koriste za promatranje Mjeseca i planeta. Moram napomenuti da refleksije nisam primjetio prilikom promatranja objekata dubokog svemira. Za objektivnu ocjenu oštrine okulara i ponašanja pri rubu trebalo bi ga testirati na f/8 teleskopu.

I kakva je konačna ocjena okulara? Ja bih ga kupio. Kada se umorim od promatranja malenih, veoma tamnih sivih fleka ovaj okular dođe kao naručen. Stavim ga u teleskop, po potrebi našarafim filter i krenem gledati svima poznate i drage objekte koji izgledaju odlično, posebno kada ih se smjesti u široko vidno polje što je kod 300mm teleskopa već rijetkost. Želite li M16 i M17 i u istom vidnom polju ovaj okular će vam to omogućiti. Ne želim ni zamisliti kako negdje Orionova maglica izgleda kroz OIII filter. Uf, uf! Pri takvom guštanju ovaj okular funkcionira odlično i sve one optičke deformacije čovjek ni ne primjeti. Oni kojima je guštanje visoko na listi prioriteta okular toplo preporučavam, a za one koji će tražiti optičke aberacije neka gledaju bolje, skuplje okulare.

Vedran Vrhovac