Brušenje primarnog zrcala

Ovaj fotografski dnevnik brušenja zrcala ukratko prikazuje cijeli proces, a preuzet je sa forum.hr (autor: The Chemist). Kako tekst ne bi ostao zakopan i zaboravljen u mnogim raspravama na forumu, odličio sam mu dati malo ljepši “dom”. Na žalost, autor teksta više nije aktivan na forumu i nije mi odgovorio na poslanu poruku. U dogovoru sa moderatorima foruma ipak prenosim tekst u cijelosti, a ako kemičar slučajno naleti ovdje neka se javi da ga mogu potpisati punim imenom ili po potrebi maknuti članak.

Aluminizaciju zrcala moguće je napraviti u Ghetaldusu.

Eto nekoliko fotki grubog i finog brušenja primarnog zrcala.
Za grubo brušenje korisitio sam karborund 120# (isto kao i za rezanje diskova), a za fino brušenje karborund 240#, 320#, 500#, 800# i korund 1000#. Najveća greška koja se može napraviti je da staklo ispadne iz ruke kod pranja ili sl. Mokro staklo je jako sklisko, a mokro staklo prekriveno bljuzgom od brušenja, jako, jako sklisko! Staklo se brusi mokro, na pomoćnom staklenom disku. Veliki problem su ogrebotine, treba biti jako pedantan s brusnim prahovima i čistoćom radnog mjesta.

Brušenje
Udubinu na centru zrcala mjerio sam improviziranom mjerkom izrađenom od komada ravnog drva i vijka (jedan puni okret = 1mm) na kojem je improvizirana skala. (vidi se u pozadini, ravnalo sam stavio na disk da se lakše uoči udubina)

02-grubo2
Rubove sam nakon 120# i 220# izbrusio brusnim kamenom za brušenje noževa pod kutom od 45°.

03-rub
Grubo izbrušen disk.

04-grubo1
Gotovo završeno fino brušenje; crne točke su oznake ostataka brušenja prethodnom frakcijom – koje još treba izbrusiti. Ako se gleda pod kutom prema svjetlu, može se već uočiti refleksija.

05-fino2
Radio sam standardnim postupkom opisanim na gotovo svakoj ATM stranici.

Nakon brušenja slijedi poliranje. Brušenje sam završio za jedan vikend, dok se poliranje i parabolizacija malo odužila… Matricu sam izradio iz Gugolz#73 smole koja je poprilično tvrda, ali obzirom na ljetne vručine funkcionirala je savršeno.

06-matrica1
Polirao sam s cerij oksidom, u zatvorenom prostoru. Prije svake runde poliranja stavio sam zrcalo na matricu radi hladnog prešanja. Obzirom da sam radio svaki dan po malo, zrcalo sam preko noći također ostavljao na matrici.

07-gugolz
Unatoč vrlo tvrdoj smoli morao sam u toku poliranja i korekcija nekih 4-5 puta otvarati kanale na matrici.

08-matrica2
Potpuno ispolirano zrcalo spremno za korekcije.

09-ispolirano1
Sekundarno zrcalo pokušao sam sam napraviti iz komada prozorskog stakla, al bezuspješno. Na kraju sam kupio gotovo sekundarno. Primarno zrcalo dotjerao sam do greške od samo 1/13 Lambda, tako da je bilo šteta ne imati sekundarno koje tu sliku može pravilno prenijeti u okular.

Izrada staklenog diska za zrcalo

Proceduru rezanja okruglog stakla zrcala za teleskop opisao je The Chemist na forum.hr (izvor). Kako tekst ne bi ostao zakopan i zaboravljen u mnogim raspravama na forumu, odličio sam mu dati malo ljepši “dom”. Na žalost, autor teksta više nije aktivan na forumu i nije mi odgovorio na poslanu poruku. U dogovoru sa moderatorima foruma ipak prenosim tekst u cijelosti, a ako kemičar slučajno naleti ovdje neka se javi da ga mogu potpisati punim imenom ili po potrebi maknuti članak.

Prvi (i najveći) korak izrade vlastitog teleskopa je izrada primarnog zrcala. (koje se može i kupiti gotovo, ali gdje je tu gušt? ) Na izradu primarnog zrcalo otpada oko 80 – 90 % ukupnog truda i vremena potrebnog za napraviti teleskop. To je ujedno i najvredniji dio svakog Newtoniana, pogotovo ako je izrađeno vlastitim rukama… (my precioussss ) Primarno zrcalo za ovaj teleskop izradio sam iz običnog float stakla debljine 19 mm (to je najdeblje staklo koje se može nabaviti u lokalnim staklarnama). Zapravo, u Čk i Vž pronašao sam ukupno 2 staklarske radionice koje su imale staklo te debljine.

Naravno, nitko ti ga neće izrezati u krug, jednostavno nemaju strojeve za to. Najdeblje staklo koje mogu izrezati u krug promjera 150 mm je 10mm, i tada je rezanje 3x skuplje od samog stakla (ne preporučam). Druga opcija je kupnja četvrtastog komada (što je isto problem, ako već nemaju nekakav komad na lageru, nitko ti neće rezati 20x20cm komad iz standardnog 1mx1m). 1 m2 19mm stakla košta oko 1700 kn, dakle ja sam svoj komad 20×20 cm platio 70 kn.

Staklo

Staklo iz kojega treba napraviti zrcalo za teleskop

Da bih iz toga izrezao disk, napravio sam disk promjera budućeg zrcala (175 mm) iz komada daske i na njega pričvrstio lim debljine 0,5 mm na kojem sam izrezao male zareze. To je zapravo Home-made krunsko svrdlo.

Alat

Alat – krunsko svrdlo za rezanje stakla

Staklo sam učvrstio na stol te sastavio privremeno postolje koje je osiguralo da svrdlo reže po istoj kružnici.

Postolje

Postolje

Postolje 2

Postolje i lim za rezanje

Naravno, lim sam po sebi neće rezati staklo, kružnicu po kojoj lim kruži potrebno je posipavati navlaženim brusnim prahom (karborund, SiC) gradacije 120#.
Poželjno je na svrdlo staviti i nekakav uteg (npr 20 kg olova u mom slučaju) tako da se koncentriraš samo na zakretanje svrdla, a ne i na pritisak na staklo.
(Jednom kad svrdlo napravi udubinu u staklu, postolje više nije potrebno)

Rezanje

Početak rezanja stakla

Ručno rezanje ide poprilično sporo, u mom slučaju oko 2 mm/sat. Za prerezat 19 mm staklo radio sam ukupno oko 10 sati (to je 10 sati konstantnog rada).

Polu-izrezano

Polu-izrezani stakleni disk

Savršeno okrugli stakleni disk za primarno zrcalo gotov.

Gotov disk

Gotov disk

Za izbrusiti glavni disk potreban je i pomoćni disk. Ja sam ga izrezao iz 12 mm komada stakla s istim svrdlom.

Eto, sve spremno za brušenje.

Spremno za brušenje!

Spremno za brušenje!

Brusne prahove i cerij-oksid za poliranje nabavio sam u Vektri. Kupljeno šalju poštom.

Test 85mm zrcala

Jednom davno AD Infinitum imao je High Technology & Advanced Optics Department – HTAOD  (melodiozna kratica, odmah uđe u uho, ne?). Zapravo to sam izmislio ovaj čas. Bila je to ambiciozna grupa ljudi, malo manje ambicioznog naziva – ATM sekcija.

Bili su to Domjan, Lovro, Luka, Marko, Mirko i moja malenkost, kojima su se pridružili i Darko S. i negdje u bespućima Zagorja izgubljeni – Miljac. Odlučili smo naučiti brusiti astro zrcala promjera 120mm. Tih smo dana, na mom faksu organizirali malu optičku radionicu.
Ahh, to su bila vremena… Sjajno smo krenuli, brusilo se sve u 16, stakla su dobila željeni oblik, ali nikad ih, na žalost, nismo dovršili.  Ipak, “nikad” je previše definitivna riječ. Zato: JOŠ ih nismo dovršili. (Dečki, materijal je i dalje kod mene 🙂 )

I tu negdje se smjestila i ova ATM pričica.

Zapravo, haj’mo od kraja prema početku:

Sklepao sam Newtonov reflektor. “Teleskop” je designerski i jako HiTech. Ozbiljno! Imam ja i sliku! Trussevi su od čistog aluminija, nabavljenog za sasvim druge stvari.  Prstenasta “kućišta” za primarno zrcalo i fokuser su od PVCa, dijagonalno stoji na plutenom čepu i komadu bakrene žice. Frankenstein…

newt_iznutra

 

Lens cell je napravljen  od MDFa i šperploče.

mirror_cell

 

Sve je presvučeno crnom tkaninom, koja je u mojim “balkonskim” uvjetima neizostavna. Uglavnom, čudo je da je uopće pokazao sliku. Svi  elementi osim zrcala biti će  zamijenjeni “pravim” verzijama, a umjesto presvlake, sve će biti “umotano” u –  a što drugo nego sivu PVC kanalku.

omotac

U nešto ozbiljnijem tonu: ovo je samo test platforma za ispitivanje zrcala i biti će uskoro demontirana.

Projekt je, iskreno, nastao slučajno, prije par godina, kad sam si utuvio u glavu da mogu napraviti Maksutov-Gregorian malog promjera.

Ispalo je da je to toliko osjetljiva konstrukcija, potpuno netolerantna prema i najmanjim greškama u zakrivljenosti optičkih ploha, da nema smisla nastaviti s izradom optike, čiju sam prvu plohu izbrusio oko 0.5mm preduboko.

Izračun je pokazao da ne postoje 3 sferne plohe koje će se sa tom, četvrtom, već izbrušenom, složiti u optički instrument koji sam počeo raditi. Stoga sam stakla prenamijenio i započeo s mini-newtonom. U jednom trenutku su, međutim, svi moji ATM radovi  stali i godinama nisam ni pipnuo stakla.

Nedavno sam se ipak trgnuo – fali mi to “peglanje i glancanje” – i zaključio da mi treba malo vježbe prije nego što dovršim veće “špigle” (neki su djelomično ispolirani, neki su posve ispolirani ali sferni – sve u svemu, nastavim li sadašnjim tempom gotovi su sredinom jeseni 2084). Zato, rekoh sam sebi, idem prvo dovršiti 85mm f/10.

Svi oni koji su to već prošli (ja zapravo jesam, već sam imao gotov 120mm flexed newtonian i i zrcalo 150mm f/11 – oba su prebrušena na drukčije žarišne duljine), znaju da gornja tvrdnja nema previše smisla. Tako mala zrcala (a 85mm je malo) ponašaju se pri izradi sasvim drukčije od srednjih i velikih. To sa vježbom je, zato, samo djelomično istina. Više se radi o “zagrijavanju” za veće zahvate.

Poliranje ovog 85mm ogledalca je bilo do pola gotovo još prije par godina, pa sam samo nastavio tamo gdje sam stao. Ploha je nakon poliranja bila prilično zonski deformirana – jako dignuti rub i središnja zona, a nesretne grudice cerij oksida nagomilane na kristalima kalofonija iz matrice su napravile nekoliko ultratankih ogrebotina (tzv. “sleekova”). Bez obzira na to, odlučio sam hrabro krenuti dalje …

I gotovo je. Prije pretposljednje runde korekcija, stavio sam zrcalo sa dignutim rubom u “lažni” teleskop i opalio jednu sliku kroz okular – za uspomenu i dugo sjećanje.

Molim, imajte na umu da je
– slika rezultat fotografiranja iz ruke,
– napravljena najjeftinijim Canon Powershotom,
– sve to na sklepanoj strukturi koja služi samo za testiranje, čiji elementi su spojeni – ni manje ni više nego “duct-tapeom” (?!),
– slikano “okularnom projekcijom”,
– preko diagonalnog zrcala izvučenog iz fotokopirke, koje je vjerojatno lagano svinuto.
– zrcalo još nije bilo sasvim korigirano (deformacije puno blaže nego na početku, ali prisutne) i nema aluminija na sebi
– kolimacija nije sjajna

Kao što rekoh, čudo da je dalo sliku.
Ali je… I mogla je biti i gora.

Zrcalo će ostati sferno (na tako malom promjeru, pri f/10 parabolizacija em nema smisla jer je razlika parabole i sfere mala, em je vjerojatnost da ću upropastiti dosadašnji trud i završiti na nekoj deformiranoj hiperboli ili torusu, prilično velika).

A ovo je spomenuta snimka:

m1_2

“Nije puno, al čovjeka veseli”

Kad bude gotov ostatak teleskopa, dodati ću opis konstrukcije.

Možda i fotka bude bolja…

 

Ino

Eppur si muove – Galileoscope: recenzija i makeover

Na moje pitanje da li ima interesa za mali ATM report, Bobo je ljubazno (Hvala Bobo!) ponudio smjestiti ovaj tekst u “Bobinu kuhinju”.
Ovo će, u kuhinjskom žargonu, biti kuhanje dvaju jela u istom loncu: radi se o kombinaciji recenzije i ATM priče.

Recenzija je uvod i može biti interesantna svima koji kupuju prvi teleskop, dok će ATM dio (možda) zanimati ATMovce koji nalete na ovaj tekst. Najviše se nadam da će vlasnike malih “department store” teleskopa, koji su od promatranja odustali zbog loših instrumenata potaknuti da kritički procijene kakav je zaista njihov teleskop i može li se s njim nešto učiniti, kako bi frustracija i razočaranje prerasli u zadovoljstvo.

Kao i obično, Dobar Vam tek i ugodno čitanje!

 

Sastojci :

Možda ste čuli za Galileoscope… Ako niste: to je hvale vrijedan pokušaj da se širokoj publici, posebno klincima, omogući pristup teleskopu. Stvoren je za Međunarodnu godinu astronomije, 2009.

Galileoscope objektiv je  promjera 50mm (48mm efektivne aperture), f/10, u kompletu sa 20mm okularom i 2x Barlow lećom. Prodaje se kao “kit” kojeg budući promatrač mora sastaviti, što je vrlo jednostavan zadatak, čak i za djecu.

Sve to dobijete za 50-60$ u SAD. (Set noževa nije uključen u ponudu, čak i da “nazovete odmah”…)

Kad ga pogledate iskusnijim, ili barem, na ozbiljnije teleskope naviknutim okom, Galileoskop vrlo lako izazove podsmijeh. Ja sam se zbilja nasmijao, iako se ne mogu hvaliti profesionalnom astro-opremom. Možda i nisam trebao… moooožda…

Kolegica s posla, koja je taj skop kupila da bi sebi i svojoj obitelji otkrila Svemir, znajući da se Žac Andreić i ja, malo kužimo u astronomiju, pohvalila nam se i donijela skop da mu se svi zajedno divimo. Greška (hihihi) .

1. Nismo se divili.

2. Ja sam se kroz smijuljenje “pobunio” u stilu: “pa kaj nas nisi pitala PRIJE kupovine?”…

Osobno, ne volim traljave skopove (imam ih / imao sam ih, pa valda zato…) pa nakon mog: “daj to sim’ da istestiram”, jedino što sam mogao zaključiti je bilo da je sve skupa skoro neupotrebljivo. “Skoro” je ovdje bitna riječ!

Zapravo, evo kako stvari stoje: začuđujuće, ali optika tog skopa je pristojna. Slika kroz skop je onakva kakvu bi poželio svaki amater astronom. I njegov brat također.
Nnndaaa… Dobro, nije. Definitivno nije i svakako bi mogla biti i bolja, ali za instrument ovih dimenzija i cijene, mislim da  može proći.

Ljudi koji su smislili Galileoscope nisu diletanti. Očito znaju kakav bi trebao biti astronomski uređaj i što ga razlikuje od loše imitacije. Optika, jasno – i ta je ovdje prihvatljiva iako, uz današnju tehnologiju (a ni 2009. nije bila ništa lošija) i masovno proizvedene leće bi mogle bez prevelike cijene biti puno bolje nego što jesu. Zato, mislim da nije fer bilo Godinu astronomije obilježiti takvim teleskopom. Astronomija zaslužuje bolje.

Objektiv  je podkorigiran, tj. undercorrected, grubo procjenjujem na oko  1/2 lambda, za one koji znaju o čemu govorim, ali to će se ozbiljnije vidjeti na povećanju od cca 100x, što je u u 50mm instrumentu “dječje klase” već pretjerivanje. (under / over -correction je opis onog što geometrija objektiva proizvodi  sa zrakama svjetla koje dolaze s različitih dijelova objektiva u smislu položaja žarišta)

(Pada mi na pamet da bi bilo zgodno usporediti Gallileoscop sa, recimo, Orion Observerom 60mm AltAz. Živo me zanima kakva je slika u tom Orionovom i ekvivalentnim Kineskim refraktorima, jer i cijene su im usporedive sa Galileoscopeom: U trenutku dok ovo pišem, Orion USA nudi spomenuti refraktor sa Alt-Az montažom za 70-80 $)

Slika se, na koncu, u fokusu  drži i na tih 100x. Kromatski,  objektiv je dobro korigiran: riječ je cementiranom akromatskom dubletu.

Istina, vidio sam “teleskope s kioska” čija slika, u usporedbi s Galileoscopeovom,  izgleda kao pogled kroz mokru tuš-kabinu, ali nekako mi to ne prolazi kao opravdanje…

Okular koji stiže u paketu je Ploessl, odn. simetrični, žarišne duljine 20mm (sastavljen od dva simetrična dubleta, ali plastičnih leća!?). Kako god bilo – radi. Ne sjajno, ali radi. Kromatski je korigiran, a kako je i on “u kitu” nad njim je moguće izvesti mali kirurški zahvat i izvaditi mu jedan dublet, čime žarišna duljina okulara naraste na oko 30mm. (povećanje cca 17x)

Solidno? Da, solidno, ali…!

Mehanika je ta koja od ovog uređaja stvara slabo upotrebljivu mješavinu stakla i plastike.
Upravo ta plastika, krta i sjajna, onakva kakvu očekujemo na jeftinim igračkama i “shopping-centar” teleskopima, predstavlja izvor teškoća.

(Mislim da je tu potrebna mala ograda – recenzije su uvijek subjektivne i ovo je samo moj dojam. Možde će neki drugi korisnik Galileoscopea imati suprotno ili drukčije mišljenje… ili čak bolji primjerak Galileoscopea i optički i mehanički…)

Fokusiranje se obavlja običnim, “ručnim” uvlačenjem i izvlačenjem plastične fokusne cijevi kroz tubus od istog materijala.
Trenje cijevi o cijev u mirovanju (tzv. statičko trenje) je prilično veliko i u početku koči pomicanje. To trenje u nekom trenutku naglo nadvlada sila kojom pokušavamo pomaknuti cijev i ona poleti, obično debelo preskočivši točku žarišta.
Tako se fokusiranje uglavnom svodi na uzaludno cukanje i ciljanje oštre slike. Lagano rotiranje cijevi pri povlačenju pomaže, ali ne dovoljno, a ni teflonska mast kojom sam premazao cijev nije dramatično promijenila stvar.

Ovome sad dodajmo montiranje na fotostativ, što je jedini predviđeni (tj. originalno zamišljeni) način za montažu skopa i dobili ste recept za duhovne vježbe iz Frustracije Za Početnike.

Fotostativi su i inače čuveni kao “dušu dali” za astronomiju (jeste skužili zajedljivo-ironičan ton?). S ovim skopom na krhkom foto-stalku, svaka zvijezda izgleda kao mutnjikavi EKG, od silnog drmusanja potpomognutog spomenutim fokusnim cukanjem.

Prilično čudno je to s fokusiranjem… Ne vjerujem da konstruktori nisu znali kako će to ispasti. Skoro apsurdno, ako pogledate tko sve sponzorira Galileoscope projekt: mahom institucije koje znaju što su to teleskopi. Pretpostavljam da je razlog za slabu mehaničku konstrukciju bilo mahnito kresanje troškova proizvodnje. Što je – tu je…

 

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Sl. 1 – Galileoscope iznutra…

 

Konstrukcija tubusa, iako zanimljiva – 2 uzdužne polovice koje se spajaju gumicama (onak, kao za kosu; kumice na placu znaju njima grincajg držati na kupu – ipak je ovo Kuhinja, ne?) –  i optički korektna – ima čak 2 interna bafflea iliti “blende” na Zagrebačkom, koje zaustavljaju zalutalo svjetlo – ipak je posljedica želje da skop bude jeftin. Zato nema odvojenog nosača objektiva a fokuser je rudimentaran (vidi gore).

 

Što se tim teleskopom vidi?

Pa, podosta toga, ako niste izbirljivi… Dobro, ne očekujte Prstenastu maglicu ili M82. Galileoscope nije zamišljen za takve deep sky napore i magličaste objekte na rubu vidljivosti. Njegov cilj su Mjesec, i sjajniji planeti: Venera, Jupiter, Saturn, možda Mars i Merkur pa  čak i – ako je upalilo Galileu, zašto ne bi i  Vama  –  Neptun, uz malo sreće.

Osobno, kad sam prvi put vidio Galileoskop, bacio sam pogled na Mjesec, koji mi uvijek oduzima dah i Saturn i njegove sjajne prstenove. Vidio sam i Jupiter, čiji sateliti su naravno, odlično vidljivi, i koji pokazuje i nešto od detalja svog oblačnog omotača. Slika je pristojno oštra i svijetla, ako ne pretjerate s povećanjem. Rastezanje prema 100x (s mojim okularima)  degradira sliku – naravno KAD i AKO ju uspijete izoštriti, ali da je seeing bio bolji i da nisam promatrao s južnog balkona u Savskoj, rezultati bi bili – pa, recimo, impresivni za ovakav teleskop. Neočekivani, u svakom slučaju. (Ne sasvim…, svakako pročitajte dopunu na kraju teksta)

Na žalost, uvjeti promatranja su bili daleko od idealnih. Najvažnija stvar koju pri svemu ovom treba imati na umu je da je ovo ipak, samo 50mm  teleskop koji košta 60$

Sve ovo, ipak, morate očistiti od sloja frustracije koja prati korištenje Galileoscopea. Da je slika i najbolja na svijetu, nikakve koristi od nje, ako ju ne možete vidjeti oštro i mirno.

 

 

Ima li pomoći?

Ako je mehanika u pitanju – ima.

Za početak, moje kritiziranje nedužnog skopa dovelo je do tog da je da spomenuta kolegica nabavila rabljenu Synta EQ2 montažu sa stativom, pa sam  ja  odlučio uzeti Galileoskop u  ruke i presvući ga u novu obleku.
Jednostavno, ne trpim uništavanje (posebno dječjeg) interesa za promatračku astronomiju loše napravljenim teleskopima… obsesivno kompulzivni poremećaj? Apsolutno…

Ne želim stvoriti dojam da sam napravio “neznam što” i  pretvorio neki dalekozor iz špeceraja u Hubbleov satelitski instrument. Postojećoj optici probao sam dodati upotrebljivu mehaniku – to je sve. Također, siguran sam da postoje jednostavnija i kvalitetnija rješenja koja meni, u danom trenu, nisu pala na pamet.

Konačno, iako sam proglasio Galileoscope neupotrebljivim, čvrsti stalak, dobar spoj s teleskopom, podmazana fokusna cijev i poneki trik pri fokusiranju mogli bi korisniku pružiti malo više od većine traljavih “department store” teleskopa, ali to već ovisi o previše varijabli da bi se moglo uzeti zdravo-za-gotovo. Amerikanci vele: “your mileage may vary”.

Mene su, kao i većinu astronoma-amatera, razmazili instrumenti koje sam do sada susreo – kako moji skromni instrumenti, tako i  (posebno) teleskopi prijatelja iz ADIja, koji su redom vrhunski instrumenti. Moje piljenje i šarafljenje ne mogu doseći nivo izrade ozbiljnih, tvornički i profesionalno napravljenih uređaja, ali to mi ovdje i nije bio cilj.

Amaterska izrada teleskopa teži jednostavnim, jeftinim i uglavnom  kvalitetnim rješenjima. Rješenjima koja će zadovoljiti (redovito i premašiti) ciljani nivo. Ako postavite taj nivo visoko, i ATM rješenja će biti visokokvalitetna. Uvjeravam Vas, ogromna količina ih je u rangu sa najkvalitetnijim profesionalnim rješenjima. Hobisti su u stanju napraviti čuda! Ovdje je nivo skroman: relativno ugodno promatranje malim teleskopom. I rješenje je stoga – skromno.

Stvar je još u izradi, ali uskoro će biti u pogonu. Na žalost, nisam imao baš najkvalitetnije materijale na raspolaganju, ali po onom što sam mogao zaključiti iz prvih pokušaja upotrebe “novog” skopa, (ne zamjerite što komentiram vlastiti rad) stvar je bar  upotrebljivija od originala.

Koja su, dakle, moja zlodjela?

 

 

Priprema:
1.  Nosač objektiva. Sastoji se od 4 prstena od šperploče, složenih u svojevrstan sandwich. Tri prstena su lijepljena i dodatno spojena vijcima i tvore tubusni dio “lens-cella”, dok se četvrti, prednji prsten, lovi za ostatak nosača samo vijcima (logično – nema smisla ljepilom trajno zarobiti leću  unutar šperploče) .
Prsten koji služi kao spoj tubusa i cella ima vanjski promjer tek mrvicu manji od nutarnjeg promjera tubusa, tako da tijesno ulazi u cijev.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Sl. 2 – Nosač i objektiv

 

Svi ostali prstenovi su vanjskog promjera većeg od promjera cijevi. Njihovi nutarnji promjeri se, međutim, međusobno razlikuju: najdeblji (12mm debeli) prsten ima rupu promjera 52mm i u njega bez otpora upada leća objektiva (promjera oko 51mm), čija je debljina na obodu upravo 12mm.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Sl. 3 – Nosač, sastavljen
Ispred i iza tog prstena, dolaze prednji i stražnji “retaining ringovi”, otvora 48mm, koji priječe leći da ispadne iz nosača.
Važno je da leća nigdje ne bude stisnuta dijelovima nosača. Općenito leću je dobro montirati tako da se lagano “čuje” kad protresemo nosač. To znači da oko nje (i naravno, ispred/iza leće) ima malo “lufta” i da ju nismo stisnuli i potencijalno deformirali. Ne treba se bojati da će pomičnost leće proizvesti iskrivljenu ili neoštru sliku. Jasno, slobodni prostor oko leće mora biti neznatan, ali refraktori su puno manje osjetljivi na miskolimaciju od reflektora. Ako Vas “zveckanje” leće plaši, i tome se da doskočiti tankim umetcima od papira, koji će smanjiti spomenuti “luft”. Jedini uvjet je da ti papirići budu dovoljno tanki da bez napora uđu u razmake.
Nosač je bilo prilično lako izraditi – Krunska pila s ponosom nosi krunu: bez nje sve ovo ne bi bilo moguće.

Podešavanje kolimacije može se izvesti naginjanjem nosača s otpuštenim vijcima koji ga spajaju za tubus. Jednom stegnuti, vijci bi trebali zadržati kolimaciju. Drugi dio kolimacije odvija se na fokuseru…

2. Tubus. To je visokotehnološki proizvod od materijala novog doba. Jednom rječju, kanalka. Naravno, od PVC-a, siva, promjera 7cm. Fokusna cijev je isto to, ali promjera 3cm.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Sl. 4 – Tubus i “podstava”
Obje su “podstavljene” crnim brusnim papirom za metal (šmirgl) fine gradacije koji čuda radi na polju upijanja svjetlosti… Crnim mat-sprejem kojim sam pošpricao abraziv, nisam poboljšao upijanje viška svjetla, ali sam dodatno fiksirao zrnca abraziva, kojeg ne želimo na optičkim plohama. Ipak, ne treba se bojati: abraziv se već ionako čvrsto drži podloge: u suprotnom bi pri brušenju odmah otpao.

OPREZ! Brusni papir za drvo  (često je crvene ili smeđe boje) obično na sebi nosi slabo zalijepljen abraziv i taj NIJE pogodan za ovakve zahvate. Autor ovog teksta, a jednako tako  i glavni kuhar Kuhinje,   se unaprijed ograđuju od odgovornosti te NE savjetuju upotrebu bilo kakvih abrazivnh sredstava u blizini optike. Čitatelji koji se odluče na približavanje optike sredstvima koja mogu oštetiti staklo čine to na vlastitu odgovornost. Smatrajte se obaviještenima, upozorenima i zamoljenima da TO NE RADITE. Hvala! – uprava.

3. Crayford-fokuser. On je dijelom od iverice (koju ne preporučam), a dijelom od šperploče (koju od srca preporučam). Bez obzira na materijale, za sad radi precizno kao Švicarski sir…. Sat… whatever…
Pretjerujem, naravno: Mehanička pouzdanost će se vidjeti tek nakon nekog vremena provedenog na terenu, u upotrebi. Ponavljam, za sada, čini mi se da radi pristojno.
Sastavljen je od 3 sloja. Prednji (okrenut prema promatraču) i stražnji prsten (koji ulazi u tubus i fiksira se vijcima za njega) su od iverice. U otvor stražnjeg postavljene su dvije pločice od polietilena (?), koje služe kao klizne plohe za fokusnu cijev. Te su pločice fiksirane termoplastičnim ljepilom. U prednji su pomoću dva M6 imbusa postavljeni mali čepovi od polietilena, koji predstavljaju prednje klizače. Njihov pritisak na cijev (a time i kolimacija cijevi) se regulira spomenutim M6 vijcima.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Sl. 5 – Fokuser u dijelovima

 

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Sl. 6 – Klizači

Idealno bi bilo da su svi drveni dijelovi od šperploče a klizači od teflona…

 

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Sl. 7 – fokuser, djelomično sastavljen, vidljiva su sva 4 vijka  za regulaciju

Srednji sloj, od šperploče, predstavlja nosač osovine za fokusiranje. Osovina je inox šipkica iz CD drivea, na čiju sredinu sam stavio gumeni termo-bužir koji stvara trenje o fokusnu cijev i spriječava proklizavanje. Nju, s doljnje strane, prema fokusnoj cijevi guraju druga dva M6 imbusa. Da ne bi baš sami vijci direktno glodali po osovini, između su umetnuti već opisani polietilenski čepovi. Sve njih sam izradio koristeći električnu bušilicu (kao tokarski stroj) i brusni papir (kao nož na tokarskom stroju)

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Sl. 8 – Kompletirani fokuser

 

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Sl. 9 – Gle, “gumbeki” nisu okrugli!? (Bijeli rub na prstenu od iverice je papirnata traka zalijeplena “Drvofixom”)

 

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Sl. 10 – Sirovi skop – sprijeda …

 

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Sl. 11- … i straga.

 

Kao  i original, ova moja verzija Galileoskopa je složena za promatranje BEZ diagonalnog zrcala. Razlog tomu je što, trenutno, vlasnici teleskopa nemaju “diagonalu”, ali ako ju nabave, problem će biti riješen skraćivanjem tubusa.
Za univerzalniji instrument koji bi se mogao koristiti i sa i bez diagonale, bilo bi potrebno napraviti fokusnu cijev prilične duljine (cca 30cm)  promjera 50mm, kako sama cijev ne bi rezala konus fokusiranog svjetla kad je dijagonala u upotrebi – tada, naime, cijev mora biti pomaknuta jako naprijed i postoji “opasnost” da uđe u svjetlosni konus.
Ta komplikacija mi se ipak čini malo besmislenom za objektiv sa samo 48mm efektivnog promjera.

Još treba napraviti adapter i nosač koji će pričvrstiti skop na EQ2 (trenutno, za probu i photo-session, skop je montiran tehnologijom koju i NASA koristi – DuctTape!) i to je to.

 

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Sl. 12 – ATM bez DuctTapea je kao riba bez bicikla, kao Lolek bez Boleka, kao…

Slike pokazuju kako to izgleda, a kako funkcionira u praksi – ostaje za vidjeti… Javim Vam kad isprobam u realnim uvjetima i kad dobijem povratne informacije od stvarnih korisnika Novog i Pobljšanog (TM) Galileoscopea (TM).

DOPUNA (27. svibnja 2013. 22:30): Upravo sam se vratio s balkona i kratkog gledanja  u Saturn. Fokuser radi kako sam i htio: vrlo dobro; no, sad se bolje vide nedostaci optike. Podkorigiranost (koju je u silnom drhtanju slike prije bilo teško uočiti) stvara maglicu oko prividno oštre slike planeta. Već i mali pomak iz fokusa ozbiljno uništi sliku, ali kad napipate najbolji fokus, nije strašno. Saturn je pri 100x (moji 10mm okular + shorty barlow), a posebno pri 62x (8mm okular) uvijek divan prizor, i oni koji nisu gledali kroz bolji teleskop, neće ostati razočarani – pod uvjetom da ne očekuju sliku iz Hubbleovog repertoara. Moj bi izbor bio ipak čisti 10mm okular i povećanje od 50x kao gornja granica. Originalni okular, posebno u kombinaciji s originalnim barlowom je ipak slabunjave kvalitete. Cassinijevu pukotinu, ovim teleskopom nikad nećete vidjeti. 50mm promjera bi to još i dopustilo , ali nedorađenost objektiva – ne.  Prstenovi su unatoč tome, bez sumnje prstenasti, a Titan je točkica svjetla nedaleko od Saturna. Bolji okulari daju bolje rezultate, ali sumnjam da ima smisla nabaviti ih za ovaj teleskop – tu ću odluku prepustiti vlasnicima teleskopa.

Da li je izrada svega ovog vrijedila truda, s obzirom na kvalitetu optike i rezultat promatranja?

Mislim da je. Ovako je barem nestalo mučenje s nemirnim teleskopom kojeg je nemoguće fokusirati. Sada, usprkos optičkim manjkavostima, može poslužiti za  početak u astronomiji. Moj prvi refraktor, bio je copyscope vlastite izrade, kompletno složen od najčudnijih komponenti. Montiran na najčudniji način. Povećavao je možda 40x pri otvoru 40mm. slika je bila katastrofalna po svim kriterijima. Svejedno, te sam večeri “otkrio” Saturn – prvi nebeski objekt kojeg sam teleskopom ikad vidio u životu i do danas moj najdraži nebeski prizor. I bio sam preoduševljen.

Mlitav kakav već je, Galileoscope je bez obzira na to, neusporedivo bolji…

Da li je vrijedan uloženog novca?  Na to pitanje Vam, na žalost,  nisam u stanju dati odgovor. Da li bih sebi kupio Galileoscope ili  ga preporučio nekome? Ne, ali poučen iskustvom, bez probe i ozbiljnog testiranja, ne bih kupio ni jedan teleskop (jednom sam se ozbiljno “opekao” s puno skupljim i nahvaljenim instrumentom). A da li bi nekom tko ga već ima rekao da ga baci? Ne, nikako. Savjetovao bih mu da napravi to što sam Vam opisao gore i iskoristi ga do maksimuma. 

Nadam se da Vam tekst i slike mogu pomoći ukoliko se i sami   odlučite poduzeti nešto slično sa nekim svojim teleskopom.

 

Ino

Zakrivljeni nosač sekundarnog zrcala

Glavna motivacija za izradu ovakvog nosača je legendarna rasprava sa Cloudynights foruma gdje je jedan član imao prilike uspoređivati u više prilika velike apokromate (u rangu 8“-10“) i newtone prilagođene za planetarno promatranje.

Newtoni su imali bolju sliku a dalje u raspravi su objašnjeni detaljii konstrukcije.  Ukratko ciljevi modifikacija su minimalna difrakcija uzrokovana sekundarom i rješavanje termičkih problema u cijevi i na površini zrcala. Među ostalim rješenjima je i zakrivljeni, trokraki nosač sekundara. Kako imam dobson teleskop ovo mi se činio kao jednostavan i isplativ upgrade.

Gotovi nosač. Primjetite da je unutrašnjost cijevi obložena nerefleksivnim filcem.

Gotovi nosač. Primjetite da je unutrašnjost cijevi obložena nerefleksivnim filcem.

Za početak sam u mjerilu nacrtao cijev mog teleskopa, primar, sekundar i nosače. Za dovršetak posla je trebalo demontirati postojeće nosače, izbušiti nove rupe na cijevi teleskopa, isbušiti rupe i urezati navoje na nosaču sekundara te izraditi, obojati i montirati nove nosače.

moj nacrt po kojem sam izradio nosač

Za materijal nosača sam odabrao list žlice za zaravnavanje betona, načinjen od karbidnog čelika, jeftin, tanak i čvrst. List sam izrezao škarama za lim na 3 trake. Potom sam savio krajeve na svakoj traci uz pomoć Al kutnog profila i škripca. Savijanje na točan radius je išlo uz pomoć okrugle konzerve graha, rukom sam savijao dok se nisu poklopili sa šablonom. Nakon bušenja rupa, narezivanja navoja i nešto brušenja preostalo je samo obojati nosače.

Limove sam pofarbao bojom za auspuhe (preporuka sa web-a za nerefleksivnu mat boju). Malo sam se uplašio kad sam već doma pročitao da boja konačnu čvrstoću postiže nakon zagrijavanja na 150-200°C najmanje 2h. Pokazala se dovoljno je čvrsta i bez toga ali sam za svaki slučaj ispekao nosače u pećnici. Nisu baš fini, ali su za promatranje kroz teleskop puno bolji od kolača 😀

nosač tijekom izrade novog truss-tube dobsona

 Rezulat? Nema više difrakcijskih šiljaka na zvjezdama, osim par najsjajnijih zvijezde su oštre točkice, stvarno lijepo za vidjeti. Primjetio sam velik napredak u razlučivanju detalja, na Jupiteru sam jedne noći kada su se poklopili mirna atmosfera i malo vlage izbrojao 9! različitih pojaseva.

Po prvi puta sam razlučio sve četiri zvijezde u double double (ε Lyrae), mogu se razlučiti već na 190x u mom 200mm f/6 dobsonu. Za usporedbu, na ovogodišnjem PGSP-u, nisu se mogle razlučiti u GSO 250mm dobsonu sa originalnim nosačem.

Potrošio sam 35kn za “alat za zaravnavanje”, 30 kn za sprej i 5 kn za šarafe. Dakle da li mi se isplatio trud? Apsolutno!!

Preporučam!

 

Aluminizacija zrcala u Ghetaldusu

Važna je novost da se odnedavno u Hrvatskoj može aluminizirati zrcalo (ogledalo) teleskopa reflektora. Tvrtka Ghetaldus d.o.o. vrši uslugu nanošenja tankog refleksivnog sloja aluminija na udubljeno primarno zrcalo teleskopa promjera do 300mm. U Ghetaldusovoj vakuum komori se na stakleni disk (izbrušen u sferni ili parabolični oblik) prvo nanosi sloj aluminija, a zatim zaštitini sloj silicijevog dioksida koji spriječava oksidaciju aluminija.

Cijena aluminizacije je 1,10 (1,30 od 2012.g.) kuna / mm promjera zrcala + PDV. Stoga za aluminizaciju velikog zrcala promjera 300mm treba platiti približno 350 390 kuna, a zaštitni sloj uračunat je u cijenu. Refleksivnost sloja aluminija je 91%.

Ovu obavijest objavio je Stipe Vladova 1. listopada 2009. na internetskom forumu “hr.sci.astronomija” i znalci su odmah uvidjeli njenu važnost, jer se do sada aluminizaciju zrcala moralo obavljati u inozemstvu (Italija, Njemačka, Mađarska…).

U mojem astronomskom inventaru više od 20 godina čuvao sam dva parabolična zrcala za teleskop Newton reflektor promjera 120mm koja sam kupio od sarajevskog Centra astronoma amatera. Zrcala su vjerovatno izrađena u Sarajevu u tvornici optike Zrak. Jedno od ovih zrcala greškom je aluminizirano na ravnoj – nebrušenoj strani i stoga bilo neuporabivo za izradu teleskopa. Ovo staklo paraboličnog profila poklonio sam školi u kojoj radim (OŠ Vladimitra Nazora, Virovitica) pod uvjetom da škola plati trošak aluminizacije i da ovo zrcalo posluži učenicima za samogradnju Newtonovog teleskopa s Dobsonovom montažom.

Gospodin Darko Seleši (g. Seleši više ne radi u Ghetaldusu, zamijenio ga je Željko Samec) iz tvrtke Ghetaldus pokazao je primjernu poslovnost otvaranjem mogućnosti aluminizacije zrcala u rokovima tijekom prosinca 2009., odnosno tijekom siječnja 2010. Staklo je, obloženo s više slojeva valovite ljepenke i vate, poštom žurno poslano na aluminizaciju u prosinačkom terminu i nakon tjedan dana vraćeno. Aluminizacija je uspješno obavljena i “stari komad stakla” po prvi put fokusirao je Sunčeve zrake u snijegom okovanom školskom dvorištu u vremenu zimskog solsticija. Mladi astronomi s nastrpljenjem očekuju samogradnju Newtonovog teleskopa za vrijeme zimskih školskih praznika. Aluminizacija ovog zrcala promjera 120mm koštala je 162 kune, odnosno sveukupno 220 kuna, kad se pribroji trošak slanja preporučene pošiljke.

Među astronomima amaterima u Hrvatskoj ima i samograditelja koji svoje teleskope sklapaju od tvornički izrađenih optičkih i mehaničkih dijelova. No, među njima ima i manji broj tzv. “gurača stakla” koji kreativno uživaju u brušenju sfernih ili paraboličnih zrcala vlastitim rukama. Prije 40-tak godina prvi su postupak brušenja zrcala u beogradskom časopisu Kosmoplov popularizirali ing. Mladen Hudec i njegov sin Goran Hudec, danas doktor znanosti i sveučilišni profesor.

Prije dvadesetak godina brušenje zrcala za teleskope učilo se na ljetnim školama astronomije u istarskome Višnjanu pod vodstvom dr.sc. Željka Andreića i prof. Korada Korlevića. Odnedavno se u Korenici održavaju ljetne škole brušenja zrcala za teleskope na kojima svoja bogata iskustva mlađim naraštajima nadahnuto prenose vodeći hrvatski samograditelji teleskopa dr.sc. Željko Andreić, Berislav Bračun i Stipe Vladova.

Proteklih nekoliko godina mnoga su izbrušena i ispolirana teleskopska stakla ostala neupotrebljiva jer ih nije bilo moguće aluminizirati u Hrvatskoj. Sada je tome došao kraj! Ekonomska kriza i kreativno-istraživačka nagnuća uskoro mogu rezultirati brojnijim projektima izrade zrcala i amaterske samogradnje teleskopa u Hrvatskoj.

Možda će nam u budućnosti Ghetaldus omogućiti izbor da, umjesto aluminizacije, po nešto višoj cijeni zrcala naših teleskopa posrebrimo radi veće refleksivnosti (95 do 97%). Ako se riješi problem učinkovitog skidanja starog, dotrajalog sloja aluminija sa teleskopskih zrcala radi nanošenja novog sloja visoke refleksivnosti, mnogi će vlasnici starih tvornički izrađenih zrcalnih teleskopa poželjeti da Ghetaldusovi stručnjaci njihovim „ljubimcima podare novu mladost“, tj. produže vijek uporabe!

Potrebne informacije:

  • Ghetaldus d.o.o. Rudarska draga 17., 10430 Samobor
  • Osoba za kontakt: Darko Seleši Željko Samec
  • Tel. +385 1 55 95 214, Fax. +385 1 55 95 292, Mob. +385 91 48 47 718
  • e-mail: zeljko.samec@ghetaldus.hr