Celestron C8 schmidt-cassegrain 200mm f /10

Teleskop sam kupio rabljeni, par godina star, iz razloga što sam htio neki više planetarni scope sa obzirom da živim u gradu i najviše vremena provodim na terasi gledajući Mjesec i planete. Opisuju ga i kao “allround performer”, u što sam se i uvjerio na Japetiću promatrajući deepsky objekte.

Ukupna težina teleskopa iznosi oko 30 kg, što smatram da je dovoljno lagano za nošenje. Mala dužina tube omogućuje lagan transport, i sve zajedno sa montažom i priborom stane u gepek od mog Punta, što nije bio slučaj sa Soligor 200mm f/4 reflektorom. Montaža je izuzetno stabilna, noge su debele od željeza i čvrsto stoje na zemlji bez drmanja ili njihanja teleskopa. Visina se ne može regulirati, a za promatranje je dobro imati stolicu jer se položaj okulara nalazi dosta nisko za promatranje u stojećem položaju. Na stativu je ukomponirana metalna ploča sa polukrugovima na koji se montira teleskop. Montaža se vrši sa 3 šarafa i vrlo je jednostavna i brza. Teleskop se montira i usmjeri prema Sjevernjači.

U viličastoj montaži je ugrađen motor za praćenje sa hand controlerom, a također imam i deklinacijski motor koji mi omogućuje precizan guiding.Moram reći da je takva montaža izuzetno stabilna i čvrsta, otporna na vjetar, i puno mi se više sviđa od ekvatorijalne. Uz teleskop sam dobio i heavy duty ekvatorijalni stalak, koji ću zamijeniti umjesto postojećeg. Sa njim imam mogućnost preciznog podešavanja teleskopa na Sjevernjaču po visini i lijevo-desno, a i stabilniji je i masivniji od originalnog.

Finder 6×30 sam zamijenio većim, 8×50 koji je naravno puno bolji.

Dobio sam i set utega kojim se balansira tuba kod dodavanja težih okulara, aparata ili sličnih stvari. Općenito mislim da je to obavezna oprema jer kod dodavanja barlowa i nekog težeg okulara poremeti se balans, što moze utjecati na naprezanje motora. Najviše me impresionirala završna obrada teleskopa, kako je to sve precizno i fino napravljeno, kako fino fokusira, tišina motora i naravno kvaliteta optike.

Velikom žarišnom duljinom sam ograničen na nekih 62x povećanja sa okularom od 32mm, što mi je minimum jer još uvijek nemam reduktor fokusa kojim bi smanjio duljinu na 1200mm. Tako da velike maglice, otvorene skupove ili Andromedu (M31) mogu promatrati samo djelomično. No,to i nije neki problem.

Kod prvog promatranja kroz teleskop primjetio sam da je slika puno kontrastnija nego kroz reflektor i čini mi se tamnija. Nema ni offaxis kome što je veliko olakšanje i odmah je cjelokupna slika ljepša i čišća.

Mjesec podnosi velika povećanja bez pada kvalitete slike. Kod dobrog seeinga, bez problema se može proučavati struktura kratera na povećanju od 333x. Do izražaja dolazi puno veći kontrast tamnijih i svjetlijih dijelova za razliku od 200mm f/4 reflektora kod kojeg je to na tim povećanjima bilo puno slabije. Čak je i oštrina slike skoro savršena. Na 500x puta ipak pada kontrast, ali se i dalje može čisto zadovoljavajuće gledati, što je i više nego dovoljno povećanje za uočavanje malih kratera u većim kraterima, planinama i njihovim sjenama i strukturi ruba.

Sa kvalitetom planeta sam ipak najviše oduševljen. Taj teleskop kod dobrog seeinga uvijek iznenadi oštrinom kod velikih povećanja. Svaki puta kad mislim da sam izoštrio, otkrijem da može još malo oštrije. Iz grada sam gledao jednu noć Saturn na 333x bez ikakvog pada kvalitete, slika je bila kristalno oštra i najmanji detalji su bili odlično vidljivi. Cassini pukotina je stvarno crna rupa između dva prstena, kroz koju se vidi i donji dio diska. Nijanse žute boje od ekvatora prema polu sa vidljivim zonama od svjetlije prema tamnijoj su izgledale isto kao sa fotografija. Unutarnji prsten se vidio između diska i svjetlijeg prstena, sjena planeta na prstenovima iza, crna i kontrastna i naravno sjena prstena sa prednje strane, na disku Saturna. Fantastično!

Turbulencije zraka su jako izražene na takvim povećanjima i mislim da u prosjeku ima više loših trenutaka nego dobrih, ali čovjek naravno pamti samo ove oštre, tako da se isplati čekati trenutke kada se atmosfera smiri.

Povećanje na 500x dosta degradira sliku, ne može se više govoriti o savršeno oštroj slici, ali je sasvim zadovoljavajuća. Isti detalji su vidljivi, samo u malo lošijoj kvaliteti. Bilo je i pokušavanja na Japetiću nabijanja 2 barlowa do 1000x povećanja, i jedino se mogla identificirati Cassini pukotina, sve ostalo je bilo previše mutno. Fokusiranje na 500x postaje već dosta klimavo, tako da mislim da bi mi fokus motor tu dobro poslužio kao sljedeća dodatna oprema.

Deepsky

Teleskop me, mogu reći, više nego ugodno iznenadio na deepsky objektima. Promatranje je bilo sa Japetića, seeing je bio dosta dobar i mislio sam da će mi zbog većih povećanja i manje svjetla skupovi i maglice biti lošije, ali nije.

Prvo, slika je puno kontrastnija. Nebo je stvarno crno, a zvijezde su više kao točkice, za razliku od reflektora. Na većim povećanjima su malo veće točkice, ali su okrugle, nema “dlakavih” zvijezda i zato mi se čini da je slika dosta bolja.

Globularci su bolje razlučeni, naravno do centra, i cjelokupna slika izgleda bolje, zato jer je tamnija pozadina i objekt bolje dolazi do izražaja, a pogotovo sa gledanjem sa strane. Otvoreni skupovi, oni manji, su jako lijepo razlučeni i čini mi se su i boje zvijezda nekako izraženije.

Duple zvijezde, npr.epsilon Lira na 200x povećanja su razdvojene bez problema. Odvojene točkice sa crnom prazninom između, bez ikakvog naprezanja oka. Maglice sa UHC filterom, fenomenalne. M27 mi izgleda na 80x najbolje što sam vidio u ijednom teleskopu. Totalno oštro, okruglog oblika, sa svjetlijim i tamnijim dijelovima.

Od galaksija sam pogledao M51, koja se vidjela OK, kao i uvijek, makar nije bila na najboljoj poziciji. Andromeda stane sa svoje 2/3 u vidno polje na najmanjem povećanju. Sa jedne strane diska galaksije se vidjela razlika u tamnijem i svjetlijem dijelu, slično kao što se vidi na fotografijama, samo naravno, ne tako izraženo.

Sa obzirom da nisam imao puno vremena, nisam još pogledao puno objekata, tako da nemogu opisati kako koji izgleda, ali sam siguran da mi je ovo definitivni teleskop za duuugo vrijeme i vjerujem da uskoro neću imati potrebe za nećim većim ili boljim. Također bih htio navesti i mogućnost za astrofotografiju, bilo piggyback ili kroz teleskop, jer sa mogućnošću korekcije motorima mogu se snimiti vrlo oštre fotografije.

Snimanje planeta i mjeseca web kamerom fantastično, i zbog velike žarišne duljine dovoljno je ustekati samo barlow da bi se uhvatili vrlo mali detalji. Za deepsky ću morati pričekati focal reducer, ali mislim da će sa dobro usmjerenim teleskopom na Sjevenjaču, ili uz pomoc offaxis guidera, biti moguće napraviti dosta dobre deepsky fotke, čak i iz grada.

Plus: kontrastna slika, stabilnost, prenosivost, izrada teleskopa, superioran na Mjesecu i planetima, nema česte kolimacije, veliki izbor foto i ostalog pribora

Minus: ograničenost na veća povećanja, potreban čest balans tube, duže vrijeme postizanja vanjske temperature zbog zatvorene tube

(2003.)

Orion Apex 127mm Maksutov-Cassegrain

Čaj od Maka

Svi se sigurno pitate, pa dobro, o čemu će ovdje biti riječ? Pa, s obzirom da je ovo Bobina kuhinja, a do sada se samo jelo, došlo je i vrijeme da nešto popijemo. Danas će to biti Orion Apex 127mm Maksutov-Cassegrain. Malo crveno čudo, stiglo je iz daleke zemlje sa jeftinom optikom putem kojekakvih rodbinskih veza.

Orionova verzija teleskopa je prva išla u prodaju, a uskoro bi se trebale pojaviti razne varijante istog teleskopa, uglavnom drugačije boje, jer kao nisu od istog proizvođača. Moš’ mislit’. Naši dragi najmnogoljudniji kosooki prijatelji sve to štancaju u istoj tvornici, sa gomilom drugih teleskopa.

Orion prodaje dvije verzije ovoga teleskopa, Apex i StarMax, sa nekoliko različitih apertura (90mm, 102mm, 127mm). Apex je navodno zamišljen kao spotting scope (to bi bio durbin), dok je StarMax zamišljen kao teleskop. Razlike su u tome što StarMax dolazi sa EQ-3 montažom i dijagonalnim zrcalom, a Apex bez montaže i sa prizmom koja ispravlja sliku. Optika je ista.

A sada par riječi o samom teleskopu i opremi. Dakle, 127mm je aperture i ±1530mm žarišne dolazi zapakirano u sexy crnoj, fino potfutranoj torbici sa par džepova. Ovo «oko» sam napisao zato što Mak-Cass-ovi fokusiraju pomicanjem primarnog zrcala, pa se žarišna duljina ponešto mijenja. Kad smo već kod pomicanja, zloglasni image shift, boljku velike većine SC-a i MC-a, nisam za sada primjetio. Scope dolazi sa ne tako lošim straight through 6x26mm finderom, koji daje ispravljenu sliku. Da li je potrebno napominjati kako je ovo loša varijanta, čim se gleda neki objekt iznad 40° dok je teleskop ekvatorijalno montiran? Kako bih stao tome na kraj, nabavio sam Rigel Quik Finder, koji projcira dva koncentrična kružića promjera 0.5º i 2º. Jedina stvar koja me razočarala je prizma. Jednostavno rečeno – ne valja. Puno se gubi na kontrastu, a kada sredinom vidnog polja prelazi svjetliji objekt, pojavljuje se «spike» koji potječe od loše izvedenog spoja dvaju elemenata unutar kućišta prizme. Prizma je brzo zamjenjena sa dijagonalnim zrcalom.

Sa donje strane teleskopa se nalazi sijaset kojejakvih rupica s navojima (6mm i whithvorth). Prvih mjesec dana, otprilike, teleskop je bio montiran na posuđenoj Manfrotto 410 montaži (hvala Mirko!). Montaža izdrži povećanja do nekih 80-100x. Iznad toga praćenje je muka, a fokusiranje zbog trešnje neizvedivo. Na svu sreću uskoro sam dobio malo stariju Vixen Super Polaris DX montažu, sa 35kg željezne štange umjesto tronošca (na slici). Da li treba reći da je ovo vrlo stabilan setup? Inače teleskop ima kojih 3.5 kg.

A sada par riječi o pogledu. Ono po čemu su Maksutovi poznati je oštrina i kontrast. Najbolji dokaz tome su fantastične slike planeta i Mjeseca. S obzirom da veliku većinu promatranja vršim sa balkona, planeti su mi omiljena meta jer zbog light pollution-a nema smisla gledati nikakav deep sky. Kakva je slika, pitate se? Kada se nakon nekih 30-60 minuta (opet ovisi koja je temperatura vani a koja u stanu) scope ohladi i na atmosfera se smiri na trenutak, slika je dobra do boli! Iako najčešće koristim povećanje od 157-220x (Kellner 10mm i 13.8 Meade SWA + 2x Barlow), ponekada se atmosfera smiluje i dopusti mi da pređem na moj omiljeni «planetarni» okular, 6mm Vixen Orthoscopic. Degradacija u kvaliteti nije primjetna. Jedino što se primjećuje je da slika više nije tako svijetla. No ipak se tu radi o 254x povećanju, dvostruko većem od aperture u milimetrima. U savršenim uvjetima, kao na jednom JSP-u prošle zime, uredno sam išao do 314x (10mm Kellner + 2x Barlow). Jupiter i Saturn su i dalje bili oštri. Znam da mi je bilo žao što nisam imao kombinaciju okulara za 350x, pa da i to isprobam. Interesantno je kako i jeftini okulari poput 10mm Kellnera, začuđujuće dobro obavljaju posao. Stvar je vjerojatno u velikom f omjeru, zbog kojeg se okulari ne moraju boriti sa zrakama koje upadaju pod velikim kutem.

O pojavama na planetima, na žalost mogu govoriti samo iz sjećanja. Ako se oblaci ikada razmaknu, možda napišem update. Velika crvena pjega na Jupiteru, se vidi uredno već pri povećanju od 150x. Oni «masniji» pojasevi se daju raspoznati i već pri 38x. Vidljivost detalja u pojasevima, je više pitanje stabilnih uvijeta. Kada se sve poklopi, mogu se očekivati veće formacije poput festoona i ovala, te ponešto strukture unutar istih. Isto tako, tranziti satelita i njihovih sjena preko jupiterovog diska ne predstavljaju neki problem.

Mars, na žalost još nije stigao na red, ali zato Saturn je. Cassinijeva pukotina zjapi već pri 110x, a sjena planeta na prstenovima se vidi i prije. Pojasevi oko ekvatora i u umjerenim zonama su takoder lake mete, a uz malo sreće, može se vidjeti i nekakva naznaka da pojasevi nisu savršeno homogeni. Ponekada se vidi i nešto detalja u prstenovima.

Ista priča vrijedi i za promatranje Mjeseca i Sunca (naravno, uz odgovarajući filter!). Spomenuti ću samo da se uz Baader filter vide faculae bez problema, te detalji unutar umbre i pneumbre.

Glede deep sky-a, velika žarišna postaje mali hendikep. Najmanje povećanje uz kombinaciju okulara koju posjedujem mi daje 40mm Meade 3000 (38x i 1.05º). Ipak, na kraju ispadne da najviše koristim 32mm Soligor Plössl (48x i 1.1º), zbog njegovog većeg vidnog polja. U tandemu sa Quik Finderom (i ponekad 6×26 finderom), objekte nije preteško locirati. Pripremajući se za Messier Marathon 2002, iz 2-3 pokušaja sam uspio pohvatati gotovo sve M-ove. Koliko se sjećam, stalno sam kasnio na dvije galaksije u Kitu. Inače, na svjetlijim DS objektima ponekada koristim jos i 25mm Sirius Plössl (61x, 0.8º) i 13.8 Meade SWA (110x, 0.61º). Detaljnije o deep sky objektima ne namjeravam pričati, s obzirom da je njihova vidljivost uglavnom funkcija aperture.

Par usporedbi sa drugim teleskopima. Kontrast i oštrina daju u ovom teleskopu dojam da se radi o većem instrumentu. Razlika između mog starog 114mm malog reflektora i malog maksutova je nemjerljiva. Apex je u jednoj sasvim drugoj klasi. S druge strane, prošle zime nakratko sam usporedio 120mm Konus refraktor i Apex-a na M1. Slika je bila, koliko me sjećanje služi, istog intenziteta svjetlosti, ali u maksutovu se ipak vidjelo malo više detalja. To me je ipak malo iznenadilo s obzirom da je refraktor ipak bez opstrukcije. Ovakav rezultat je moguće pripisati i dijagonalnom zrcalu na kojeg se vlasnik refraktora i Šef Kuhinje (Bobo) stalno žali.

Kakvi detalji se mogu očekivati na deep sky objektima, možete pročitati u ovom isječku sa jednog od JSP-ova:

«…Vani je tada bilo -6, a na odlasku se spustilo do -12/-13 Stalno je puhao vjetar, povremeno i prilicno jako. Kolko znam nitko nije mjerio granicnu magnitudu, no M31 se bez problema vidjela golim okom.

Kad je stigao i drugi dio ekipe, poceli smo izvlaciti opremu. Opet je do izrazaja dosla prednost malih teleskopa. Dok je Dos samo izvukao dobsa van, ja sam vec gledao M36,M37 i M38. Kuzilo se da se teleskop jos nije ohladio, ali na 38x (40mm Meade 3000 Ploessl) i 48x (32mm Soligor Ploessl), tube currentsi nisu predstavljali neki problem. Sljedeca meta je bio M1. U starom 114mm reflektoru ga nisam nikada uspijevao naci, mozda najvise zbog ultra loseg findera. Jucer, dakle, vise nije bilo isprike. Kada sam ga nasao, najvise mi je odgovarao pogled u 32mm Ploesslu. Vidljiv je bio elipsasti asimetricni oblik, i ostre konture u odnosu na pozadinu. Na 111x (13.8mm Meade SW), je bilo premalo svjetla, kontrast vise nije bio tako jak.Slijedeca meta je bila M42. WOW! Ne sjecam se kada sam strukturu u samoj maglici vidio tako dobro. Povrsina same maglice (gotovo citavo vidno polje 32mm okulara) je ipak bila manja nego u 10″ kada sam gledao Oriona ljetos sa Mljeta. Ali kontrast! Maglica je inace imala onaj karakteristicni obliksismisa, prosaran sa crnim prugama, manje plina oko zvijezda u Trapeziumu, te crna pruga izmedu M42 i M43. Povecanja su isla do 111x. Mislim da sam tada skuzio i 5 i 6 (E i F) zvijezdu u Trapezu. Nisam bio 100% siguran, ali sada, kada od doma provjeravam njihove polozaje, cini se da je to ipak bilo to. Pokusao sam sa 10mm Kellnerom na 153x, ali bilo je samo gore, a i vjetar je tu vec igrao znacajnu ulogu. To je inace i limit povecanja kojeg izdrzi montaza. Dalje se sve trese. Ohrabren napasanjem ociju na M42, pokusao sam naci Flame nebulu, koja je ispod Alnitaka (lijeva zvijezda u Orionovom pojasu). Nakon puno izgubljenog vremena- nista. Sjecam se da sam je jednom gledao u Bobinom 120mm refraktoru (uz averted vision, naravno), ali mozda je bio u igri nebula filter.

Tu mi je vec postalo opasno hladno. Sve zivo se stislo, kotacic zafokusiranje, kotaci na montazi, moji prsti, dvogledi su se zamaglili,
itd…Jasa i ekipa su se pokupili, ostali smo Petra, Dos i ja. Krenuo sam na M78. To je difuzna maglica 8 Mag, koja najvise podsjeca na komet. Vide se i dvije zvijezdice u sredini. Mislim da sam je uspjevao naci u 10×50 dvogledu. Do tada se Andromeda dovoljno spustila, pa mozete pretpostaviti sto je bilo na redu. M31 jedva stane u 32mm okular. Vidi se gusta, svijetla jezgra, i disk koji se pruza oko nje. Nisam kuzio neku posebnu strukturu, a i koncentracija mi je polako opadala, ili bolje receno ledila se. M31 je ipak za dvogled, Fujinon, sto veci :)) M32 i dalje slici na defokusiranu zvijezdu, a M110 je vec zanimljivija. Nikad mi nije bilo jasno kako su Messier i Mechain prvo primjetili M32, a tek onda M110?

Na redu su bili planeti. Jupiter je na 111x pokazivao North Polar Region, North Temperate Belt North Tropical Zone, North Equatorial Belt, South Equatorial Belt (bez podjele), South Tropical Zone, South Temperate Belt i South Polar Zone. U trenutcima kada bi se atmosfera smirila, razlucili bi se North Temperate Belt izmedu N. North Temperate Zone-a i North Temperate Zone-a. Isto tako SSTZ, STZ, i SSTB. Uh! Tko se tu snade, svaka mu cast! Pjegu nismo docekali, svi sateliti osim Io-a su bili sa desne strane. Gledali smo i sa Dosovim 10mm Ploesslom, nakon sto ga je odmastio! Saturn je na 111x pokazivao Cassinijevu pukotinu duz prstena. Sjenu na prstenu nisam skuzio. Od naoblake SPR i EZ. South Temperate Zone je izgledala kao jedno, na trenutke prosarana sa STB ili SSTB, ne bih znao. Na satelite nisam obracao paznju, bilo mi je vec jako hladno…»

Još par riječi o dvojnim zvijezdama, star testingu i rezoluciji. Double-double se razlučuje na 110x. F i E komponente u Trapeziumu se isto mogu razlučiti, ali ne sjećam se koje je povećanje bilo u pitanju (to je ionako više problem zbog razlika u magnitudi). Zvijezde na rubu globularca M13 su sitne točkice pri malim povećanjima. Kako povećanja rastu, zvjezdica je sve više. Isto se može reći i za M22.

Na kraju bih jos samo htio reći kako već dva-tri tjedna čekam da se razvedri, da malo pišem sa svježim dojmovima, i eventualno pokušam usnimiti airy-jev disk i fresnelove prstenove. Nažalost, vrijeme nije surađivalo, pa možda nadopunim ovaj tekstić sa par slikica jednom drugom prilikom.

napisao: Lovro Palaversa (2003.)

Celestron EdgeHD SCT teleskopi

Iz Celestrona su prije nekog vremena najavili, a sada je napokon počela isporuka Edge HD teleskopa. To su zapravo schimdt-cassegrain teleskopi koji umjesto sekundarnog zrcala imaju korektor koji eliminira komu i omogućava oštre zvijezde sve do ruba vidnog polja full frame DSLR fotoaparata. Primjere možete vidjeti na Celestronovim stranicama. Zbog činjenice da je cijela površina CCD čipa u fokusu, Edge HD optika omogućava mnogo veću rezoluciju i snimanje zvijezda slabijih magnituda nego obični SCT teleskopi.

Osim poboljšane optike Edge HD teleskopi imaju još poboljšanja u odnosu na klasični SCT – tu su otvori za  venitlaciju pomoću kojih se brže postiže temperaturna stabilnost, vijak za izoštravanje sa kugličnim ležajevima i novi nosači zrcala koji smanjuju pomak zrcala (notorni “mirror shift”) na minimum.

Edge HD teleskopi su odlična vijest za sve astrofotografe budući da schmidt-cassegrain dizajn omogućava lakši transport teleskopa velikog promjera i bolju stabilnost na montaži u usporedbi sa klasičnim newton reflektorom. Upotrebom reduktora fokusa moguće je postići f/6.3 što omogućava kraće ekspozicije nego korištenje f/10 primarnog fokusa. Nažalost poboljšanja u odnosu na klasični SCT dlaze uz znatno veću cijenu – 8″ tubus Edge HD teleskopa u USA košta 1,299.00 USD, dok je standardni 8″ Celestron SCT 790 USD što je povećanje cijene od dobrih 60%. Ipak, astrofotografi će cijeniti navedena poboljšanja i mogućnost snimanja fotografija visoke razlučivosti za još uvijek manju cijenu od 4″ APO refraktora. Ostaje za provjeriti kako to izgleda u praksi i koliko su korisni postojeći reduktori fokusa na f/6.3 o čemu iz Celestrona još nisu progovorili.

Intes MN-71

Intes MN-71 je 7″ (180mm) maksutov-newtonian kojeg sam kupio 2003. godine kao zamjenu za moj stari 120mm akromatski refraktor. Za maksutov-newton dizajn sam se odlučio jer sam htio kontrastan teleskop koji bi mi pokazao detalje na planetima, a ujedno bio dobar deep sky teleskop. Promjer od 7″ je dostatan za oboje, a cijena je još uvijek relativno pristupačna, u odnosu na 8″ mak-newte koji su puno veći i znatno skuplji.

MN-71 je prilično spartanski teleskop solidne konstrukcije. Dosta je težak pa mu je potrebna čvrsta montaža – HEQ-5 koji sam odabrao je na granici izdržljivosti i svakako bi preporučio bolju montažu. Nažalost, moja verzija nema baffle i tubus je gotovo potpuno zatvoren pa mu je dugo vremena potrebno da postigne termičku stabilnost i riješi se turbulencija unutar cijevi. Zato sam nabavio ventilator koji se našarafi kod zrcala i dosta pomaže.

Najslabija strana teleskopa je fokuser. Fokuser je helikalni – okreće se prsten koji ima jako maleni hod i treba puno šarafiti da bi se postigao fokus što je posebno iritantno kada se mijenjaju okulari koji nisu parfokalni. Osim toga, teško je točno odrediti mjesto gdje je slika u fokusu jer se teleskop trese prilikom šarafljenja i treba dugo vremena da se odšarafi na drugu stranu fokusa. Zato sam nedavno nabavio zamjenski fokuser – motorizirani Moonlite fokuser tipa crayford, ali nisam ga još stigao upotrijebiti.

Tubus je, kao što sam već rekao, solidan i dosta dugačak. Sjenilo se nažalost ne može skinuti, no zgodna stvar je što pokraj fokusera postoje dvije “pločice” na koje se može montirati tražilac i piggyback adapter za astrofotografiju. Držač primarnog je također kvalitetan, sa “push-pull” šarafima za kolimaciju. Kad se teleskop jednom kolimira, prilično dobro i dugo drži kolimaciju.

E sad ono najvažnije – optika! Ukratko, vrlo sam zadovoljan. Slika je jako oštra i kontrastna. Uspoređujući istovremeno sliku u Intesu i 8″ Celestron SCT-u, Intes je bio vidno kontrastniji i oštriji. Kada je dobar seeing Jupiter se može promatrati satima. Mars je za prošle povoljne opozicije (2003. i 2005.) bio vrlo detaljan. Dolje je serija fotografija snimljena 2005. – naravno da se vizualno nisu tako jasno vidjeli detalji, ali uglavnom sve što se vidi na snimci vidjelo se i vizualno.

Intes je odličan za snimanje planeta, sa 5x Powermateom sam dobio jako dobre detaljne snimke i drugih planeta. Nažalost, klasična (D)SLR astrofotografija u primarnom fokusu je nemoguća budući da zbog malog sekundarnog zrcala teleskop vinjetira izvan promjera kruga od 20tak milimetara.

Intes je odličan i za deep sky objekte. Gušt je gledati kuglaste skupove koji se dobro razlučuju, a zbog boljeg kontrasta i tamne galaksije je lako izvući iz pozadine neba.

Intes teleskopi se više ne proizvode, o(p)stala je još samo firma Intes-Micro koja radi vrlo kvalitetne mak-newte. Ako želite jeftiniju alternativu apo refraktorima uz veću svjetlosnu moć, definitivno preporučam maksutov-newtonian.

8″ schmidt-cassegrain

Postoji mnogo vrsta teleskopa, ali mi se čini da je najpopularniji i najstandardniji od svih upravo 8″ schmidt-cassegrain. Ovdje ću se osvrnuti općenito na taj tip teleskopa budući da su optičke razlike raznih proizvođača minimalne, a ostalo se svodi na kozmetiku, montažu i kompjuterizaciju.

Iako se u FAQ-u o teleskopima mogu pročitati mnoge mane schmidt-cassegraina, to su zapravo odlični teleskopi. 8″ (20cm) schmidt-cassegrain je zapravo najbliži “univerzalnom teleskopu”. Evo zašto:

  • promjer od 8″ omogućava pogled na tamne galaksije i maglice
  • odlični detalji na planetima (uz dobru kolimaciju i mirnu atmosferu)
  • kratak tubus znači dobru prenosivost i balans na montaži
  • mogućnost stavljanja reduktora/korektora za deep sky astrofotografiju
  • velika žarišna duljina omogućava lako i kvalitetno snimanje planeta
  • veliki izbor montaža – od ekvatorijalne do kompjuteriziranih GPS viličastih (fork) montaža
  • pristupačna cijena

Univerzalan dizajn znači i da ima mnogih nedostataka. Ipak, oni nisu tako strašni i lako se može živjeti s njima:

  • osjetljivost na greške u kolimaciji
  • zatvorena optička cijev – dulje vremena potrebano da se postigne temperaturna stabilnost
  • manja propusnost svjetla zbog puno optičkih površina
  • veliko sekundarno zrcalo koje smanjuje kontrast

Sve navedene mane mogu se lako “opravdati”. Problem s kolimacijom imaju gotovo svi teleskopi, osim refraktora. Veliki refraktori su nezgrapni, glomazni i skupi. 8″ refraktor je užasno skup, a za transport je potreban omanji kamion. Vrlo je važno da schmidt-cassegrain bude adekvatno kolimiran. U tom slučaju će dati izuzetno oštru i detaljnu sliku planeta. Pri dobrom seeingu, Jupiter se može promatrati satima. Loša kolimacija je najčešći problem kod SCT-a (Schmidt-Cassegrain Teleskop) – recenzije znaju često biti nepovoljne što se tiče kvalitete slike, a zapravo je problem u kolimaciji. Uspoređivao sam svoj 7″ mak-newt sa 8″ Celestron SCT-om. Oba su bila dobro kolimirana. Da, mak-newt je dao bolju sliku, ali razlika nije bila niti približna razlici u cijeni! Istovremeno je raskolimirani 9.25″ Celestron SCT davao naznake da slika može biti bolja, no jednostavno se nije mogo fokusirati kako treba. Dakle, SCT koji je na prvi pogled loš možda (zapravo, najvjerovatnije) samo treba dobro kolimirati. To je bilo itekako očito kada sam jednom promatrao kroz 8″ Celestron SCT sa ZG Zvjezdarnice.

Temperaturna stabilnost se može ubrzati upotrebom raznih ventilatora; no to je uglavnom bitno samo kod promatranja planeta i dvostrukih zvijezda. Dok se teleskop hladi, možete bez problema promatrati galaksije i maglice.

Uspoređujući detalje na planetima, obično se zbog manjeg kontrasta kod SCT-a slika uspoređuje sa APO refraktorima promjera 5″. To zapravo uopće nije loše ako uzmemo u obzir da samo optička cijev dotičnoga košta barem duplo više nego cijeli kompjuterizirani 8″ SCT! Zbog velikih žarišnih duljina lako je dobiti velika povećanja odnosno velike efektivne žarišne duljine za snimanje web ili firewire kamerama.

Moje iskustvo sa 8″ SCTovima je do sada bilo jako pozitivno. Zapravo, toliko su “standardni” da im ništa ne mogu zamjeriti! Još se sjećam pogleda na Veil nebulu kroz 9.25″ Celestron SCT. Nezaboravno iskustvo! Svi filamenti su se detaljno vidjeli, i to kroz nekoliko vidnih polja okulara. Za još bolji doživljaj kod promatranja planeta moguće je koristiti binoviewer kojem neće faliti svjetlosti kao kod manjih APO refraktora.

U ovo vrijeme su APO refraktori popularni za wide field promatranja i astrofotografiju, veliki dobsoni za deep sky…ljudi kao da su zaboravili na nekad egzotične, a sada “obične” schmidt-cassegrain teleskope koji mogu sve – od detalja na planetima do tamnih galaksija i astrofotografije. Osim toga, sada se rade i modificirane verzije (netočno nazvane Richtey-Chretien; zapravo se radi samo o drugačijem obliku sekundarnog zrcala, a ne o pravom RC-u) koje mogu dati još bolje rezultate u astrofotografiji, čak i na velikim čipovima DSLR aparata i full-frame CCD kamerama.