Orion Apex 127mm Maksutov-Cassegrain

Čaj od Maka

Svi se sigurno pitate, pa dobro, o čemu će ovdje biti riječ? Pa, s obzirom da je ovo Bobina kuhinja, a do sada se samo jelo, došlo je i vrijeme da nešto popijemo. Danas će to biti Orion Apex 127mm Maksutov-Cassegrain. Malo crveno čudo, stiglo je iz daleke zemlje sa jeftinom optikom putem kojekakvih rodbinskih veza.

Orionova verzija teleskopa je prva išla u prodaju, a uskoro bi se trebale pojaviti razne varijante istog teleskopa, uglavnom drugačije boje, jer kao nisu od istog proizvođača. Moš’ mislit’. Naši dragi najmnogoljudniji kosooki prijatelji sve to štancaju u istoj tvornici, sa gomilom drugih teleskopa.

Orion prodaje dvije verzije ovoga teleskopa, Apex i StarMax, sa nekoliko različitih apertura (90mm, 102mm, 127mm). Apex je navodno zamišljen kao spotting scope (to bi bio durbin), dok je StarMax zamišljen kao teleskop. Razlike su u tome što StarMax dolazi sa EQ-3 montažom i dijagonalnim zrcalom, a Apex bez montaže i sa prizmom koja ispravlja sliku. Optika je ista.

A sada par riječi o samom teleskopu i opremi. Dakle, 127mm je aperture i ±1530mm žarišne dolazi zapakirano u sexy crnoj, fino potfutranoj torbici sa par džepova. Ovo «oko» sam napisao zato što Mak-Cass-ovi fokusiraju pomicanjem primarnog zrcala, pa se žarišna duljina ponešto mijenja. Kad smo već kod pomicanja, zloglasni image shift, boljku velike većine SC-a i MC-a, nisam za sada primjetio. Scope dolazi sa ne tako lošim straight through 6x26mm finderom, koji daje ispravljenu sliku. Da li je potrebno napominjati kako je ovo loša varijanta, čim se gleda neki objekt iznad 40° dok je teleskop ekvatorijalno montiran? Kako bih stao tome na kraj, nabavio sam Rigel Quik Finder, koji projcira dva koncentrična kružića promjera 0.5º i 2º. Jedina stvar koja me razočarala je prizma. Jednostavno rečeno – ne valja. Puno se gubi na kontrastu, a kada sredinom vidnog polja prelazi svjetliji objekt, pojavljuje se «spike» koji potječe od loše izvedenog spoja dvaju elemenata unutar kućišta prizme. Prizma je brzo zamjenjena sa dijagonalnim zrcalom.

Sa donje strane teleskopa se nalazi sijaset kojejakvih rupica s navojima (6mm i whithvorth). Prvih mjesec dana, otprilike, teleskop je bio montiran na posuđenoj Manfrotto 410 montaži (hvala Mirko!). Montaža izdrži povećanja do nekih 80-100x. Iznad toga praćenje je muka, a fokusiranje zbog trešnje neizvedivo. Na svu sreću uskoro sam dobio malo stariju Vixen Super Polaris DX montažu, sa 35kg željezne štange umjesto tronošca (na slici). Da li treba reći da je ovo vrlo stabilan setup? Inače teleskop ima kojih 3.5 kg.

A sada par riječi o pogledu. Ono po čemu su Maksutovi poznati je oštrina i kontrast. Najbolji dokaz tome su fantastične slike planeta i Mjeseca. S obzirom da veliku većinu promatranja vršim sa balkona, planeti su mi omiljena meta jer zbog light pollution-a nema smisla gledati nikakav deep sky. Kakva je slika, pitate se? Kada se nakon nekih 30-60 minuta (opet ovisi koja je temperatura vani a koja u stanu) scope ohladi i na atmosfera se smiri na trenutak, slika je dobra do boli! Iako najčešće koristim povećanje od 157-220x (Kellner 10mm i 13.8 Meade SWA + 2x Barlow), ponekada se atmosfera smiluje i dopusti mi da pređem na moj omiljeni «planetarni» okular, 6mm Vixen Orthoscopic. Degradacija u kvaliteti nije primjetna. Jedino što se primjećuje je da slika više nije tako svijetla. No ipak se tu radi o 254x povećanju, dvostruko većem od aperture u milimetrima. U savršenim uvjetima, kao na jednom JSP-u prošle zime, uredno sam išao do 314x (10mm Kellner + 2x Barlow). Jupiter i Saturn su i dalje bili oštri. Znam da mi je bilo žao što nisam imao kombinaciju okulara za 350x, pa da i to isprobam. Interesantno je kako i jeftini okulari poput 10mm Kellnera, začuđujuće dobro obavljaju posao. Stvar je vjerojatno u velikom f omjeru, zbog kojeg se okulari ne moraju boriti sa zrakama koje upadaju pod velikim kutem.

O pojavama na planetima, na žalost mogu govoriti samo iz sjećanja. Ako se oblaci ikada razmaknu, možda napišem update. Velika crvena pjega na Jupiteru, se vidi uredno već pri povećanju od 150x. Oni «masniji» pojasevi se daju raspoznati i već pri 38x. Vidljivost detalja u pojasevima, je više pitanje stabilnih uvijeta. Kada se sve poklopi, mogu se očekivati veće formacije poput festoona i ovala, te ponešto strukture unutar istih. Isto tako, tranziti satelita i njihovih sjena preko jupiterovog diska ne predstavljaju neki problem.

Mars, na žalost još nije stigao na red, ali zato Saturn je. Cassinijeva pukotina zjapi već pri 110x, a sjena planeta na prstenovima se vidi i prije. Pojasevi oko ekvatora i u umjerenim zonama su takoder lake mete, a uz malo sreće, može se vidjeti i nekakva naznaka da pojasevi nisu savršeno homogeni. Ponekada se vidi i nešto detalja u prstenovima.

Ista priča vrijedi i za promatranje Mjeseca i Sunca (naravno, uz odgovarajući filter!). Spomenuti ću samo da se uz Baader filter vide faculae bez problema, te detalji unutar umbre i pneumbre.

Glede deep sky-a, velika žarišna postaje mali hendikep. Najmanje povećanje uz kombinaciju okulara koju posjedujem mi daje 40mm Meade 3000 (38x i 1.05º). Ipak, na kraju ispadne da najviše koristim 32mm Soligor Plössl (48x i 1.1º), zbog njegovog većeg vidnog polja. U tandemu sa Quik Finderom (i ponekad 6×26 finderom), objekte nije preteško locirati. Pripremajući se za Messier Marathon 2002, iz 2-3 pokušaja sam uspio pohvatati gotovo sve M-ove. Koliko se sjećam, stalno sam kasnio na dvije galaksije u Kitu. Inače, na svjetlijim DS objektima ponekada koristim jos i 25mm Sirius Plössl (61x, 0.8º) i 13.8 Meade SWA (110x, 0.61º). Detaljnije o deep sky objektima ne namjeravam pričati, s obzirom da je njihova vidljivost uglavnom funkcija aperture.

Par usporedbi sa drugim teleskopima. Kontrast i oštrina daju u ovom teleskopu dojam da se radi o većem instrumentu. Razlika između mog starog 114mm malog reflektora i malog maksutova je nemjerljiva. Apex je u jednoj sasvim drugoj klasi. S druge strane, prošle zime nakratko sam usporedio 120mm Konus refraktor i Apex-a na M1. Slika je bila, koliko me sjećanje služi, istog intenziteta svjetlosti, ali u maksutovu se ipak vidjelo malo više detalja. To me je ipak malo iznenadilo s obzirom da je refraktor ipak bez opstrukcije. Ovakav rezultat je moguće pripisati i dijagonalnom zrcalu na kojeg se vlasnik refraktora i Šef Kuhinje (Bobo) stalno žali.

Kakvi detalji se mogu očekivati na deep sky objektima, možete pročitati u ovom isječku sa jednog od JSP-ova:

«…Vani je tada bilo -6, a na odlasku se spustilo do -12/-13 Stalno je puhao vjetar, povremeno i prilicno jako. Kolko znam nitko nije mjerio granicnu magnitudu, no M31 se bez problema vidjela golim okom.

Kad je stigao i drugi dio ekipe, poceli smo izvlaciti opremu. Opet je do izrazaja dosla prednost malih teleskopa. Dok je Dos samo izvukao dobsa van, ja sam vec gledao M36,M37 i M38. Kuzilo se da se teleskop jos nije ohladio, ali na 38x (40mm Meade 3000 Ploessl) i 48x (32mm Soligor Ploessl), tube currentsi nisu predstavljali neki problem. Sljedeca meta je bio M1. U starom 114mm reflektoru ga nisam nikada uspijevao naci, mozda najvise zbog ultra loseg findera. Jucer, dakle, vise nije bilo isprike. Kada sam ga nasao, najvise mi je odgovarao pogled u 32mm Ploesslu. Vidljiv je bio elipsasti asimetricni oblik, i ostre konture u odnosu na pozadinu. Na 111x (13.8mm Meade SW), je bilo premalo svjetla, kontrast vise nije bio tako jak.Slijedeca meta je bila M42. WOW! Ne sjecam se kada sam strukturu u samoj maglici vidio tako dobro. Povrsina same maglice (gotovo citavo vidno polje 32mm okulara) je ipak bila manja nego u 10″ kada sam gledao Oriona ljetos sa Mljeta. Ali kontrast! Maglica je inace imala onaj karakteristicni obliksismisa, prosaran sa crnim prugama, manje plina oko zvijezda u Trapeziumu, te crna pruga izmedu M42 i M43. Povecanja su isla do 111x. Mislim da sam tada skuzio i 5 i 6 (E i F) zvijezdu u Trapezu. Nisam bio 100% siguran, ali sada, kada od doma provjeravam njihove polozaje, cini se da je to ipak bilo to. Pokusao sam sa 10mm Kellnerom na 153x, ali bilo je samo gore, a i vjetar je tu vec igrao znacajnu ulogu. To je inace i limit povecanja kojeg izdrzi montaza. Dalje se sve trese. Ohrabren napasanjem ociju na M42, pokusao sam naci Flame nebulu, koja je ispod Alnitaka (lijeva zvijezda u Orionovom pojasu). Nakon puno izgubljenog vremena- nista. Sjecam se da sam je jednom gledao u Bobinom 120mm refraktoru (uz averted vision, naravno), ali mozda je bio u igri nebula filter.

Tu mi je vec postalo opasno hladno. Sve zivo se stislo, kotacic zafokusiranje, kotaci na montazi, moji prsti, dvogledi su se zamaglili,
itd…Jasa i ekipa su se pokupili, ostali smo Petra, Dos i ja. Krenuo sam na M78. To je difuzna maglica 8 Mag, koja najvise podsjeca na komet. Vide se i dvije zvijezdice u sredini. Mislim da sam je uspjevao naci u 10×50 dvogledu. Do tada se Andromeda dovoljno spustila, pa mozete pretpostaviti sto je bilo na redu. M31 jedva stane u 32mm okular. Vidi se gusta, svijetla jezgra, i disk koji se pruza oko nje. Nisam kuzio neku posebnu strukturu, a i koncentracija mi je polako opadala, ili bolje receno ledila se. M31 je ipak za dvogled, Fujinon, sto veci :)) M32 i dalje slici na defokusiranu zvijezdu, a M110 je vec zanimljivija. Nikad mi nije bilo jasno kako su Messier i Mechain prvo primjetili M32, a tek onda M110?

Na redu su bili planeti. Jupiter je na 111x pokazivao North Polar Region, North Temperate Belt North Tropical Zone, North Equatorial Belt, South Equatorial Belt (bez podjele), South Tropical Zone, South Temperate Belt i South Polar Zone. U trenutcima kada bi se atmosfera smirila, razlucili bi se North Temperate Belt izmedu N. North Temperate Zone-a i North Temperate Zone-a. Isto tako SSTZ, STZ, i SSTB. Uh! Tko se tu snade, svaka mu cast! Pjegu nismo docekali, svi sateliti osim Io-a su bili sa desne strane. Gledali smo i sa Dosovim 10mm Ploesslom, nakon sto ga je odmastio! Saturn je na 111x pokazivao Cassinijevu pukotinu duz prstena. Sjenu na prstenu nisam skuzio. Od naoblake SPR i EZ. South Temperate Zone je izgledala kao jedno, na trenutke prosarana sa STB ili SSTB, ne bih znao. Na satelite nisam obracao paznju, bilo mi je vec jako hladno…»

Još par riječi o dvojnim zvijezdama, star testingu i rezoluciji. Double-double se razlučuje na 110x. F i E komponente u Trapeziumu se isto mogu razlučiti, ali ne sjećam se koje je povećanje bilo u pitanju (to je ionako više problem zbog razlika u magnitudi). Zvijezde na rubu globularca M13 su sitne točkice pri malim povećanjima. Kako povećanja rastu, zvjezdica je sve više. Isto se može reći i za M22.

Na kraju bih jos samo htio reći kako već dva-tri tjedna čekam da se razvedri, da malo pišem sa svježim dojmovima, i eventualno pokušam usnimiti airy-jev disk i fresnelove prstenove. Nažalost, vrijeme nije surađivalo, pa možda nadopunim ovaj tekstić sa par slikica jednom drugom prilikom.

napisao: Lovro Palaversa (2003.)

ORION UK OD 300 S De luxe

Teleskop nije stigao danas, naravno, vidio je on već dva velika PGSP-a, ali – kako sam mu nedavno očistio (oprao) primarno ogledalo, a jučer ga donio od Zlatka koji je podesio vijke u ćeliji primarnog ogledala – teleskop je sada kao nov, pa je nekako i vrijeme da ga predstavim.

Teleskop je engleski Orion, promjera primarnog ogledala 300 mm. “S” znači da se radi o kratkoj verziji od 1200 mm (postoji i L verzija, fokusa 1600 mm), a “de luxe” da je optika poboljšana.

Cijev je dužine 1115 mm, bijele boje, svega malo šira od promjera ogledala, iznutra vrlo dobro zaštićena hrapavom crnom bojom protiv odbljeska. Montaža je od drva, teška 15 kg, a koluti su veliki, promjera 30 cm pa cijev odlično leži i drži položaj u kom je god smjeru postavio. Fokuser je Crayford 2″ s 1,25″ adapterom, a kako bi se dobila fokusna dužina kod optičke (ne-fotografske) upotrebe potrebno je koristiti prsten od 40 mm.

Kod kupnje sam imao više izbora: oko toga da će teleskop biti dobson nisam imao dileme. Htio sam što veći promjer a tu su onda počeli problemi – sve su cijevi s velikim ogledalima bile preteške za moje mogućnosti. Orion (u.k.) je jedini nudio veliki otvor uz prihvatljivu težinu. To “prihvatljivo” je ljepše izgledalo na reklami nego u stvarnosti. Cijev se naime reklamirala kao samo 12,5 kg teška. Reklama je bila nešto starija – pa je cijev umjesto s 12,5 kg došla do mene sa 16 kg težine. Istina, kasnije sam čitao da je težina cijevi povećana na zahtjev kupaca jer se kod te ultra lake događalo da se cijev savijala pa se morao smišljati što učiniti: dodavati treći prsten i širu šinu, prilagođenu metalnu podlošku ili neko treće rješenje. Orion je sam to riješio i cijevi su danas težine 16 kg.

Danas se taj teleskop nudi s montažom od jakog aluminija ali ova drvena je oku ugodnija (vjerujem da je i aluminijska, s aluminijskim kolutima, podjednako stabilna).

Tražilo je 8×50 a uzeo sam varijantu s 90º pogledom jer mi tako i okular tražila i glavni okular gledaju u istom smjeru. Kod traženja objekata je to dobro jer teleskop pomičem onako kako vidim u tražilu, jedino se poslije kod gledanja objekta trebam prebaciti na obrnutu sliku – ali to je samo stvar navike.

Ispod postolja dao sam ugraditi manje kotače i tako teleskop dovezem do auta (jer bi mi ga bilo nemoguće samom nositi). Na svakom rubu postolja ugradio sam veći inbus vijak – tako da kod gledanja podignem montažu za koji milimetar da kotači ostanu u zraku pa to povećava stabilnost.

Optika je kod Oriona uk vrhunska – u ovoj de luxe varijanti je s lambdom 1/6 (razlika s ¼ do 1/6 košta nekih 400 ). Odraz svjetla je čak 97%. Praktično to npr. znači da Jupiter bez filtra teško mogu gledati. Razlučivanje je s druge strane stvarno dobro, pa u M42 na 240x povećanja uz zvijezde trapeza vidim i petu zvijezdu.Naći odgovarajući teleskope je vrlo teško i vrlo individualno: treba posložiti više faktora – želje, ciljeve, cijenu, težinu i veličinu teleskopa. Sada i za sada sam zadovoljan.

Orion StarShoot Solitaire autoguider

Nakon najave SBIG-ovog samostalnog autoguidera iz Oriona su izbacili as iz rukava – njihov StarShoot Solitaire je također autoguider koji radi samostalno i ne treba mu laptop – idealno za astrofotografe koji koriste DSLR ili fotografiraju na film. Orion StarShoot Solitaire ima Aptina MT9V032 CMOS čip veličine 752×480 pixela veličine 6×6 mikrona. Samostalno se kalibrira, a rezultat praćenja možete vidjeti na crvenom LCD displeju. Pokazuje se kvaliteta fokusa, lokacija zvijezde na čipu te graf praćenja zvijezde. Sa kamerom dobijete i 6mm parfokalni okular kako bi odmah mogli pronaći fokus!

Sa cijenom od 600 USD StarShoot Solitaire je svakako povoljnija i komotnija opcija umjesto korištenja kamere u kombinaciji saprijenosnim računalom, a također i žestoka konkurencija SBIG-ovoj kameri. Pitanje je koja je kamera osjetljivija i bolja prilikom praćenja na tamnijim zvijezdama. Orion StarShoot Solitaire će biti dostupan krajem travnja.

Orion 6″ astrofoto newtonian

Od sada ne trebate izdvojiti velike novce za kvalitetnu astrofotografiju! Orion je na tržište izbacio 6″ (150mm) reflektor sa vrlo povoljnom cijenom kao konkurenciju popularnim 80mm ED refraktorima za astrofotografiju. takav promjer ima znatno veću moć razlučivanja od malih refraktora, a sa relativnom otvorom objektiva od f/5 znači da neće trebati raditi jako dugačke ekspozicije kako bi usnimili željeni objekt. Pitanje je samo koliko je izražena koma na rubovima vidnog polja.

U Orionu tvrde da teleskop može osvijetliti cijeli čip popularnih DSRL fotoaparata koji se koriste za astofotografiju (kao npr. Canon 350D i drugi). U tome mu pomaže 2″ Crayford fokuser koji ima mogućnost finog podešavanja fokusa. Također, tubus je kod sekundarnog zrcala nešto dulji kako bi se spriječile eventualno bliještanje okolne rasvjete i svjetosnog onečišćenja.

Cijena optičke cijevi je nedavno smanjena na svega 300 USD, što je vrlo povoljno za astrofotografiju čak i ako na to treba dodati ekvatorijalnu montažu. Promjer od 6″ će također osigurati dovoljno svjetlosti za kvalitetna vizualna promatranja.

Osim 6″ newtoniana, Orion u ponudi ima i 4.5″ verziju za svega 110 USD, međutim astrofotografija je ograničena na čipove malih dimenzija.

Orion StarShoot Pro

Orion StarShoot Pro je nova kolor CCD kamera namijenjena isključivo za astrofotografiju. Ovu kameru već smatraju revolucionarnom budući da astrofotografima donosi mogućnost snimanja u rezoluciji od 6.1 megapiksela (3032×2016 piksela, stvarne dimenzije čipa 23.4×15.6 mm) sa hlađenjem čipa do 30 stupnjeva ispod temperature okoline i to sve nudi za cijenu od samo 1.299,95 USD! Iako se cijena na prvi pogled čini visoka, astrofotografi su do sada za hlađenu kameru istih performansi davali i 4-5 puta više novaca.

Kamera sigurno nije savršena, no sa svojim velikim CCD čipom i pikselima dimenzije 7.8 mikrona biti će idealna kombinacija sa popularnim ED refraktorima za lijepe kolor fotografije popularnih deep sky objekata. Pristupačnom cijenom donijeti će kvalitetnu astrofotografiju entuzijastima koji su do sada koristili DSLR fotoaparate i mučili se sa termalnim šumom. Najveća mana kamere je što hlađenje nije moguće regulirati već je ono uvije uključeno na maksimumu, što znači da je za kvalitetne rezultate potrebno svake noći raditi dark frameove. Također nije navedena niti osjetljivost čipa koja se obično izražava kao QE – “quantum efficiency”.

Primaju se oklade tko će biti prvi astrofotograf u Hrvatskoj koji neće odoljeti iskušenju 😉

Orion ED 80

25.05.2006. Konacno je stigao! Nakon 2-3 mjeseca cekanja, stigao mi je Orion ED80 Apo refraktor, kojeg sam narucio preko OI Optimusa. U zadnje vrijeme sam dosta kopao po netu , trazio usporedbe raznih manjih i jeftinijih apo refraktora, i odlucio sam se za ovaj, naravno zbog cijene. Plan mi je najvise ga koristiti za astrofotografiju. Po testovima i karakteristikama na netu , smjesten je opticki u z TV 76 i ostale u tom cjenovnom rangu, jedino je mehanicki losiji. Nije flat field, tako da ce mi trebati dodatni field flattner za astrofotografiju.

Refraktor je stigao fino zapakiran u velikoj bijeloj kutiji, unutra zamotan,dobro zasticen. Najvise sam se iznenadio kako je velik. Promjer i dimenzije su mu iste kao i moj C 102 , osim sto je duzi . Prednja leca je centimetar manja od promjera cijevi i cijeli teleskop djeluje vece i ozbiljnije. Sa donje strane ima relativo kvalitetan adapter za pricvrstiti na foto stativ, puno kvalitetniji od onih koji dolaze na ostalim akromatskim kineskim refraktorima.

Zavrsna obrada je klasicno kineska, mozda mrvicu bolja, ali je zato fokuser potpuno druga prica. Nema veze sa dosadasnjim ljepljivim i tvrdim kineskim fokuserima.Ovaj fino klizi, kotacici su lijepi veliki i oblozenim gumom za lakse fokusiranje. Sa donje strane ima fokus lock saraf , koji kad se zategne, fokusiranje je i dalje moguce, malo teze. Mislio sam da ce to biti problem , kod montiranja tezeg dijagonalnog i okulara ili fotoaparata kod snimanja. Ali nije, kod otpustenog sarafa , cijev fokusera se moze izvlaciti rukom unutra-van , ali kod zategnutog ne,cijev stoji cvrsto u mjestu, makar se moze i dalje fokusirati . Neznam kako to funkcionira ,ali nije lose. Vidjet cu u praksi kod fotografiranja.
FIRST LIGHT

First light je naravno pao po danu, jer je padala kisa, tako da sam mogao sarati po kvartu i usporedjivati ga sa C 102. Opet, fokuser je mrak za koristenje. Opticki je bolji nego C 102, slika je kontrastnija .

Sunce. Napravio sam novi baader filter za sunce. Koristio sam binoviewer sa 15mm i 25mm plosslima.Slika je fenomenalna.Vidim granulaciju po cijelom suncu, pjegica je bilo par i to malih, ali su crne i kontrastne. Kombinacija mi sa binom daje nekih 150x sa 15mm, a sa 25mm i reduktorom povecanje od nekih 35-40x. Cini mi se da mi je vidno polje oko 1 stupanj. Stane mi cijelo sunce i jos ima dosta mjesta okolo. Cak mi je i bolje gledati na tom manjem povecanju ,slika je kontrastnija,ljepse se vidi granulacija i 3D efekt. U usporedbi sa C8 kojeg sam mogao koristiti na 80x minimalno, slika je tu negdje, granulacija se isto vidi, mozda malo manje na Orionu , ali mi je slika nekako ljepsa i kontrastnija.

Konacno vedra noc, promatranje iz Zagreba:

Jupiter. Iznenadjenje! Nisam puno ocekivao na Jupiteru od tako malog teleskopa, ali sam se stvarno iznenadio! Sa binom na oko 150x slika je nevjerojatno dobra. Fokus se odmah skuzi, slika je kontrastna, nebo crno, Jupiter je saren, sa vidljivih 5-6 pojaseva, fino se vidi GRS, nekakvi detalji u pojasevima, nemogu tocno vidjeti kao na C8 , ali se nesto vidi unutar pojaseva. Seeing doduse nije bio neki, ali skidam Oriona i stavljam C8 za usporedbu. Na 150x slika je dosta svjetlija ,ali ne i kontrastnija.Seeing je puno vidljiviji i zivcira i slika puno vise plese.Fokusiram sto je moguce bolje i nemogu reci da je slika duplo bolja nego na Orionu.Cudno.Navratio je Branko Domlija kod mene sa svojim 120mm Skywatcherom, pa smo napravili usporedbu.Sa binom na Jupiteru Skywatcher dozvoljava vece povecanje, mislim da je bilo preko 200x, slika je bila vrlo ostra, vidjeli su se detalji unutar pojaseva na trenutke,ali je bilo puno bojica okolo i na disku, da u stvari to dosta zivcira. Ubija kontrast i boje uopce nisu realne.Moze se gledati , OK je, ali u usporedbi sa Orionom nije puno bolje. Kod Oriona dobijes boje i kontrast uz nesto manje detalje, an a Skywatcheru imas vise detalja ali slika nije toliko ugodna.Vjerojatno je na mjesecu puno gore.

Vega i double-double. Vega fora izgleda, ima malo plave boje kad defokusiram, ali valjda zato jer je plava.Defokusiram je na velikom povecanju sa 4mm i barlowom , sto mi daje oko 300x i kolimacija je savrsena.Nemam primjedbi.Double-double razdvojena na 80x, na vecim povecanjima fina crna rupa izmedju.Albireo, prekrasan , na manjem povecanju sa binoviewerom. Mislim da ce mi ovo biti super scope za ganjanje duplih zvijezda od doma…

M 13 , fora izgleda, na 25-40x , liijepi dalekozorski pogled, razlucen po rubovima, M 92 isto, svjetliji u centru ali manji.

M 57 se vidi ali slabo,kod veceg povecanja se kuzi oblik,vjerojatno ce biti bolje iz mraka.