Vixen VSD 100/3.8

Vijest o novom apokromatskom astrografu gotovo da se neopaženo provlači kroz astronomske krugove…no čak i ležernom čitatelju u cijeloj priči nešto “smrdi”. Otkad je Pentax prestao proizvoditi teleskope, astrofotografi željni apsolutnog savršenstva morali su sreću potražiti u drugim proizvođačima koji su uglavnom u svom dizajnu koristili razne kompromise – field flatteneri, slabiji kontrast, relativno maleno korigirano vidno polje za fotografiju… Po nekim glasinama i stručnjaci iz Pentaxa svoju su sreću potražili u novoj firmi, a sad se čini da je stvar napokon izašla na vidjelo! Riječ je o teleskopu koji neodoljivo podsjeća na stari Pentax SDUF 100, brzi f/4 astrograf, no ovaj puta u verziji sa pet elemenata i čak f/3.8! Vixen VSD 100/3.8 u svojoj najavi (na tržište bi trebao izaći ove jeseni) definitivno podsjeća na karakteristike starih Pentaxa – vidno polje korigirano za srednji format, zvijezde do 15 mikrona na rubovima, posebno dizajnirani reduktor (da, reduktor!!! Sa f/3.8 na f/3, to je senzacija!) i ekstender koji ujedno služi i za vizualna promatranja..

VSD_ScopeZa one koji možda nisu vidjeli stari Pentax SDUF, evo usporedba:

SDUF-totale-ota

Mislim da je usporedba dovoljna 😉 No svejedno, novi Vixen se čini zaista moćna sprava, a ako je to zbilja napredni Pentax SDUF, to je samo još jedna pozitivna stvar u cijeloj priči! Takahashi, pojedi se! Druge proizvođači uopće nisu vrijedni spomena. Za sada cijena nije navedena, osobno sumnjam da će biti manja od 5.000 EUR, sa korektorima od barem 500-1000, ali savršenstvo ima svoju cijenu. Iskreno, 5.000 EUR za ovakvu mrcinu je jako povoljna cifra. U kvalitetu Pentax, pardon, Vixen optike uopće ne treba sumnjati..kao primjer slobodno pogledajte moju galeriju astrofotografija 😉

 

Sky Watcher Startravel 120

Nakon pola godine, koliko je prošlo od nabave 12” dobsona, sam uvidjeo da se 8” neće nagledati previše neba. Nakon ponešto razmišljanja zaključci su se nametnuli sami od sebe i odlučio sam prodati 8-icu.  Razlozi su bili jasni: 8” i 12” dobsoni su po karakteristikama, svrsi i načinu upotrebe zapravo vrlo slični teleskopi: ako imam priliku za pravo promatranje naravno da će na teren ići 12” a 8” ostati doma. Drugo, u garaži je pofalilo prostora i ostalo je mjesta samo za jedan veliki teleskop. Treće, i kada bi bilo prostora, 8” f6 dobson je bomba od teleskopa, zaista univerzalna cijev i apsolutna šteta bi bila da bezveze čami u garaži. I četrvro, u više navrata sam zaključio da bi dosta puta šmugnuo na teren pa makar i na sat vremena, a čak i iz dvorišta se da štošta pogledati. No za takve kratke sesije mi je 8” dobson bio mrvicu previše. Ako ništa drugo, mora se hladiti nekih pola sata, a po zimi i znatno više, dok ne dosegne onaj pravi optimum. To više nije grab’n’go. A sada sam došao do zaključka da mi pored velike mrcine treba upravo jedan grab’n’go teleskop, koji je dovoljno maleni da ga mogu tutnuti bilo gdje po kući (ispod kauča ili kreveta), da bude lagan i prijenosan, da ne zahtjeva vrijeme hlađenja, i vrlo poželjno, da pokrije područja, kod kojih je moj 12” u deficitu: konkretno, mala povećanja / wide field. Odabir je bio lagan i jasan kao dan: kratki akromatski refraktor na AZ montaži. Koji? Naravno, najveći mogući, a da još uvjek zadovlji dane kriterije!

st120 resize

Odluka je pala na SkyWatcher Startravel 120 f5 akromatski refraktor. Sa montažom nisam imao dvojbi i uzeo sam veću i vrlo robustnu AZ-4. Kombinacija bez ikakvih problema vrlo lahko nosi 2” dialektričnu diagonalu sa jednim ES 30mm okularom, koji ima više od kile. Dojmovi? Iznad očekivanja! Malo me brinulo kako će mi stvari izgledati kroz tako (za moje pojmove  🙂 ) malu cijev, jer sam oči naviknuo prvo na 8, a onda i na 12”. Međutim teleskop se je iskazao kao prava mašina.

Osim praktičnih, evo i vizualnih pluseva:

  • Wide field. Maglice tipa Sjeverna Amerika, Rozeta, Andromedina galaksija, cijela hrpa većih otvorenih skupova, područja zvjezdanih oblaka u Mliječnoj stazi isprepletena tamnim maglicama… S velikim teleskopima se jednostavno ne može doseći takvo vidno polje pri kojima ovakvi objekti zaista sijaje, a da se na zađe u područje prevelike izlazne zjenice.
  • Kompaktne zvijezde. Zaista, ima nešto u tome. U refraktoru, pa premda i ovako brzom akromatu, zvijezde zaista izgledaju lijepše i »točkastije« nego u newton reflektrou. Mada sam svijestan da pri tome ulogu imaju i veličina aperture i raspon povećanja. Veća apertura pokazuje puno svijetlije zvijezde, a veća povećanja koja obično idu ruku pod ruku sa većom aperturom će naravski zvijezdu uvjek više razmazati, odnosno to će napraviti atmosverski uvjeti.
  • Binarne zvijezde. Moram apsolutno priznati da ih ova cijev pokazuje bolje od velikog reflektora i razdvaja ih na generalno manjim povećanjima sa iznimno oštrim rezultatima. I to govorimo o jednom brzom f5 akromatu, kojemu to ne bi trebala biti jača strana! Evo testova: Razvoji Epsilon Lire (popularnu »double double«) već na 90x povećanju; na 68x pokaže dvije izdužene spojene crtice. Izar u Volaru je lijepo oštro razdvojen na 136x. Mu Bootes / Alkalurops: druga komponenta je jasno razdvojena također već na 136x! Sve to govori u prilog tome, da je optika za svoj novac na određenoj razini.

Minusi su poznati: kromatska abreacija. Na povećanjima od ca 90-100x naviše već prilično smeta, vidljiva je na Mjesecu i na manjim povećanjima. Korisnik APO refraktora vjerojatno to nebi mogao tolerirati, ali mene to ne sekira jer si ovu cijev ni u kojem slučaju nisam zamislio kao planetarni i lunarni teleskop, jer on to jednostavno nije. Na 136x na Saturnu slika zaista nije baš sjajna i nisam uspjeo vidjeti Cassinijevu razdjelnicu. Premda je planet pri testu bio dosta nisko i treba probati ponovno slijedeće godine.

Opazio sam još nešto: sjalnije, zapravo već i srednje sijajne zvijezde, kao recimo Epsilon Lire, pokazuju izraziti plavičasti »halo« oko njih, koji se otkriva skrenutim, a nestaje direktnim pogledom . Veličina toga»haloa« je ovisna od povećanja: Pri najmanjem povećanju ga nema, pri srednjem je mali ili zanemariv, no pri većem povećanju (za ovaj teleskop) od ca 90x je halo oko zvijezde veći i prilično uočljiv. Efekt je vizualno isti kao da bi gledao zvijezdu kroz zamagljeno staklo. Nešto slično vidim i u reflektoru oko sijajnijih zvijezdi ali vizualno nije tako napadan i uočljiv kao u ovom teleskopu na tim većim povećanjima. Međutim, stvar me zapravo ne smet, jer ciljano u sijajnije zvijezde na većim povećanjima gledam samo kada razdvajam binarne zvijezde, a uostalom direktnim pogledom efekt jednostavno nestane. Tu bih zaključio što god da to je, ipak se nemože očekivati savršenu optiku pri velikom i brzom 120 mm akromatskom refraktoru. Za cijenu same cijevi 240 € je teleskop bomba.

Da se vratimo na vizualne vrhunce i poglede kojima je ova cijev zapravo najviše namjenjena:

  • NGC 7000 Sjeverna amerika + Pelican nebula: u ES30 + UHC, vidno polje više od 4°: pogled je neponovljiv. Pogotovo sa 2000 m nadmorske visine i kada je objekt blizu zenita. Konture i struktura jasni i kontrastni ko dan. Neponovljivo!
  • Istočni, srednji i zapadni Veil u istom vidnom polju (sa OIII filterom). Prema su istočni i zapadni pri rubovima vidnog polja, pogled ima svoju draž i nije nešto što se vidi svaki dan! Struktura u istočnom veilu je iznad svakog očekivanja za 12 cm objektiva! Srednji je bez strukture ali vidljiv. Zapadni Veil vrlo dobro pokaže »metlu«.
  • M23 na 20, 25 i 30x povećanjima: nikada nisam vidjeo ovaj otvoreni skup tako dobro i nikada nije bio tako lijep. Zvijezdice točkaste kao najsitniji ubodi igle.
  • M8 na ca 25x + UHC – nisam ni sanjao, da mali teleskop tako prekrasno i detaljno može pokazati ovu maglicu. I jednostavo obožavam otvoreni skup u ovoj maglici (naravno, skup je bolji bez filtera). Pogled na M8 mi se ovdje čini istim kao kada sam ovaj objekt za moje prve promatračke godine gledao  kroz 8”. No ovdje svakako ulogu igra i akumulirano iskustvo.
  • Kuglasti skupovi. Premda ne baš tip objekta za rich field teleskop, i kuglaste skupove s obzirom na veličinu aperture pokaže iznad očekivanja! Svi veći M skupovi su koje sam pogledao su razlučeni, premda do određene mjere – naravno da nema do apreture. M13 pokazuje krakove zvijezdi.
  • Apsolutno iznenađenje: uspjeo sam sa ovim teleskopom vidjeti NGC 6888 »Crescent« maglicu iz svojega dvorišta, koje je u žutoj ili žuto-narandžastoj zoni svijetlosnog zagađenja. Treba spomenuti da je to bilo slijedeću večer nakon one ljetne fronte koja je porušila sve pred sobom ali i prekrasno očistila nebo. Transprentnost dan nakon te oluje je bila fenomenalna. Maglicu sam uspjeo vidjeti kroz 20mm t5 nagler (30x) i OIII. Naravno tijekom promatranja nisam bio izložen nijednom direktnom svijetlu i imao sam crnu krpu preko glave. Ovaj objekt je vrlo zahtjevan, treba točno znati što očekivati i gdje tražiti. Nije naravno bilo neke strukture no identifikacija maglice je bila 100%. Za 120 mm promjera – ponovno iznad svih očekivanja.

Da sumiram: osobno moram reći da je nabava ovog teleskopčića za mene bila pun pogodak i savršeno se uklopila u moje potrebe uz ostalu opremu.  Naravno da neće i nemože zamijeniti 12”, koji će uvjek ići vani na ozbiljnija promatranja. No sa ovom cijevi ću jednostavno moći češće uživati u ovom hobiju (opsesiji? ). Teleskop ne zahtjeva hlađenje i može bilo kada ići van. Na AZ-4 se postavi jednako brzo kao Dobson. Relativno je malen. Određene objekte pokaže na bolji način od velikih teleskopa i otvara dodatnu dimenziju pri vizualnom promatranju. Premda je brzi akromat, je već bolji za cijepanje dvojnih zvijezdi od newton reflektora.

Uza sve prirođene nedostatke zbog samog dizajna cijevi, još uvjek se može eksperimentirati sa aperturnim maskama da se postigne malo brži akromat i eliminira jedan dio kromatske aberacije za recimo razumno promatranje mjeseca. Sigurno ću sada više gledati čak i mjesec kroz ovu cijev nego što bi vukao i hladio jednog 8” dobsona po zimi, kada je mjesec najviše na nebu. Ako netko traži cijev u ovom rangu i za svrhu, za koji je zamišnjen, je Startravel 120 best buy.

Meade LX80 & LX800

Meade je predstavio novu generaciju kompjuteriziranih montaža iz LX serije.

LX80 je novi sistem nazvan “multi-mount” jer u inovativnom dizajnu montaže sadrži tri različite mogućnosti postavljanja teleskopa: ekvatorijalno, alt-azimutalno i alt-azimutalno sa dvije glave tj. mogućnost postavljanja dva teleskopa na istu montažu. Nosivost montaže je do 18 kg u ekvatorijalnom i do 31 kg u alt-azimutalnom položaju. Težina same montaže je 15.8 kg, a masivnog tronošca 14 kg.

U bazi podataka nalazi se 30.000 objekata, a novi Audiostar kontroler sadrži zvučne opise nekih od njih tako da promatranje čini zanimljivijim kad saznate više informacija o objektu. Audiostar se hvali sa četiri sata zvučnih zapisa i više od 500 opisanih objekata. Audiostar se čini kao dobra ideja, ali sumnjam da će ga iskusni astronomi amateri koristiti na star partyima. Osobno bih više volio na kontroleru vidjeti veći displej (kao Vixen Starbook) sa tekstualnim informacijama o objektu. Cijena montaže je prihvatljivih 800 USD, a popularna kombinacija sa 8″ SCTom u Americi košta 1500 USD. LX80 se može nabavitu u kombinaciji sa novim 80 i 115 mm refraktorima serije 6000.

LX800 potpuno je nova serija profesionalnih ekvatorijalnih montaža namijenjena astrofotografima koja može nositi čak 40 kg opreme. Autostar II kontroler sardži bazu od 144.000 objekata, ali najzanimljiviji od svega je sistem Starlock uz pomoć kojega je moguće potpuno automatski naciljati željeni objekt snimanja i odabrati zvijezdu za praćenje!

Na fotografijama je vidljiv mali refraktor (80mm f/5) postavljen paralelno uz glavni teleskop koji služi toj svrsi. Sadrži dvije kamere, jednu širokokutnu za pronalaženje objekta (po slici mi se čini da je kamera na posebnom širokokutnom objektivu, mala tubica lijevo od teleskopa za praćenje) te drugu kameru za automatski odabir zvijezde za korekciju sjaja do 11. magnitude. Lightswitch softver uz pomoć te dvije kamere automatski kalibrira go-to i radi drift alignment. Sve navedeno zvuči fantastično i sigurno štedi na dragocjenom vremenu za snimanje astrofotografija, no ostaje za vidjeti kako funkcionira u stvarnosti, kako su kontrolirane fleksije i slično.

Svu tu tehnologiju možete dobiti za nemalih 6000 USD, a nudi se naravno i u kombinaciji sa SCT teleskopima sa ACF (advanced coma free) optikom te 130mm apokromatskim refraktorom. Zbog cijene, mislim da će proći dulje vremena dok ugledamo jedan LX800 u Hrvatskoj

Bresser Skylux NG 70/700 refraktor

Bresser Skylux je mali početnički teleskop. 2003. godine počeo se širom Europe prodavati u Lidl lancu trgovina mješovitom robom. Pušta se u prodaju najčešće u vrijeme oko Božića, tako da ga u drugo vrijeme niti ne treba tražiti u tim trgovinama jer se brzo rasproda. Posljednja cijena u ponudi za 21.12.2009. je 555kn. (cijena 2010. godine je 519 kn, op. admin.)

Vidljiv je i u ponudi na stranici Meade.de gdje je preporučena prodajna cijena 130 Eur.

Jedan od razloga njegove brze prodaje jesu i dobre kritike koje je teleskop imao od strane njegovih korisnika, a često i ozbiljnijih zaljubljenika u astronomiju. Do prije godine dana njegov veliki plus je bila dosta dobra montaža za tako male novce. Riječ je bila o varijanti Astro3 montaže (nosivost 4kg) koja imala i mogućnost dodavanja motora za praćenje po RA osi. Montaža je bila relativno robusna i imala je stativ sa čeličnim nogarama, a slične montaže su se u specijaliziranim prodavaonicama prodavale za dvostruku cijenu od cijene Bresser Skylux kompleta.

Sadašnji Skyluxi nažalost dolaze na puno lošijoj aluminijskoj montaži, koja po principu kosine (wedge) svoj u načelu alt-az princip praćenja, pretvara u ekvatorijalni.
Ta nova montaža je dosta nestabilnija, sklonija vibracijama, te osim ovog laganog Skyluxa ne može ponijeti nikakav iole ozbiljniji teleskop. Njena jedine prednosti su vrlo laka prenosivost, te ipak mogućnost ekvatorijalnog praćenja, ali za umirenje teleskopa nakon svakog dodira je potrebno cca 6-7 sekundi.  

Osim nove montaže lošiji je i tražioc. Stari 6X30 zamijenjen je sa 5X25 s kojim možeš pronaći sjajnije zvijezde, a onda dugo vremena teleskopom od zvijezde do zvijezde hopsati do objekta kojeg tražiš. Cijev fokusera je plastična, a plastični su i svi navoji za vijke fokusera/dijagonala te su stoga skloni proklizavanju.

Kellner okulari su 1.25 inča sa staklenim elementima – 20, 12 i 4mm , lošiji od primjerice Plossla i daju uvećanja od 35X, 58X i od 175X. 20mm i 12mm okulari su ipak prihvatljive kvalitete i u ovom f/10 akromatu daju zadovoljavajuću sliku. Isto se ne može reći za 4mm okular u kojem je slika mutna i puna kromatske aberacije.

Što je ostalo dobro – sama leća teleskopa. Sa kvalitetnim okularima (primjerice, probali smo postaviti Hyperiona na njega) dobije se iznenađujuća oštrina i kvaliteta slike, a naročito kad ga se postavi na kvalitetnu montažu. Na kraju – identična OTA (“Optical Telescope Assembly” – teleskop bez montaže) nalazi se i u Meadovoj NG-70 liniji teleskopa (Meade je vlasnik Bressera). U odnosu na kvalitetu slike – jedino je ograničenje samog teleskopa njegov mali otvor.

Jupiter snimljen pomoću Skyluxa (sa Logitech QC4000Pro u primarnom fokusu). Snimio Saša Nuić.

Venera slikana kroz Skylux, afokalno pomoću Canon Powershot A550. Snimio Saša Nuić.

Stellarvue SV105 Raptor

Stellarvue Raptor je novi apokromatski refraktor koji nudi ova firma. Proizvoditi će se u dvije verzije, 90mm sa cijenom od 2000 USD i 105mm koji će koštati 2500 USD. Raptori imaju triplet objektive sa FPL-53 elementom – iz Stellarvue-a najavljuju savršeni star test! Imaju 2″ Feathertouch crayford fokuser i tubus od karbonskih vlakana koji je lakši od aluminija i brže postigne temperaturu okoline.  Svi mehanički dijelovi se rade na CNC mašini, a teleskope testira osobno Vic Maris, šef kompanije.

William Optics 110 FLT APO

Nakon moje recenzije CGE montaže, red je da napišem nešto i o novom teleskopu.

Nakon puno proučavanja raznih teleskopa po netu, recenzija i karakteristika, odlučio sam uzeti APO refraktor, dizajniran za astrofotografiju. S obzirom da mi je naravno bitna i cijena, izbor je pao na William Optics 110 FLT APO. U užem izboru su mi bili Takahashi TSA 102 i  TMB 105/650. Odlučio sam se za WO zato jer je bio nešto jeftiniji, ima 4″ fokuser i flattener specijalno dizajniran za njega. S obzirom da je objektiv dizajnirao TMB, pretpostavljam da su optički vrlo slični. Takahashi je malo bolje korigiran optički, ali je manjeg promjera, sporiji i ne tako dobro prilagođen za astrofotografiju.

Teleskop je stigao zajedno sa montažom, tako da sam mogao sve zajedno složiti. Došao je u kutiji , u lijepom srebrno-crnom koferu, u tvrdoj crnoj spužvi, profiliranoj prema teleskopu. Zajedno je isporučen sa masivnim prstenovima za montažu.

Prvi dojam je prekrasna , moderna izrada teleskopa, krem bijele boje, sa strukturom površine sličnom kao na objektivima za fotoaparate (barem Canonovim). Fokuser je ogroman, čvrst i fino klizi kad se izvlači.Ima i 1:10 gumb za fino fokusiranje i to stvarno radi odlično,  za vizaulno i astrofoto upotrebu.

Integrirani dew shield uz lagano-fini klik sjeda u izvučeni ili uvučeni položaj. Uvučen je dosta kompaktan, tako da ni sam kofer nije prevelik, a kad se izvuče, teleskop izgleda još impresivnije, pogotovo na CGE montaži.

Uz njega sam naručio i veliki flattener , koji je TMB dizajnirao za FLT teleskope. Flattener je ogroman i masivan, namijenjen za astrofotografiju i na srednji format. Uz njega sam dobio adapter za T-ring i za CCD kamere. Impresivo izgleda, a i košta 🙂

Kad se namontira na fokuser i na njega aparat, sve skupa dobije na težini skoro 2 kg, tako da sam morao pritegnuti fokuser da se ne izvlači od težine. Što se tiče korekcije slike s flattenerom , stvarno su zvijezde oštre do samog ruba, samo je uvjet da je fokus savršen.

M 20/Triffid nebula – Canon EOS 300D

Sa astrofoto mogućnostima teleskopa sam stvarno zadovoljan. Vrlo daje lijepu i kontrastnu sliku s oštrim zvijezdana do samog ruba. Fokuser je odličan, može se rotirati cijeli, tako da rotira i tražilac, što je zgodno kod uvrnutih položaja teleskopa  ili samo zadnji dio kada trebamo zakrenuti samo aparat. Postoji i šaraf kojim dodatno zakočimo fokus.Jedina stvar na koju imam primjedbu je ta da se u flattener nemože nikako montirati 2″ filter, tako da uvijek moram snimati bez . Postoje nekakvi novi filteri koji se umeću u aparat, ispred ogledala, koje bih ja eventualno mogao koristiti .

I najvažnije , slika kroz teleskop stvarno nikad ne razočara. Planeti, mjesec ili sunce, deepsky objekti ,sve u APO refraktoru izgleda odlično. Na planetima sam iznenađen količinom detalja i povećanjem koje mogu postići . Sa binoviewerom sam promatrao Saturn i na 200-260x povećanja, uz neznatni pad kvalitete slike, više zbog seeinga nego zbog optike. Najljepša slika mi je bila na oko 180x, vrlo kontrastna, sa puno detalja na Saturnu, i intenzivnom bojom planeta, tamnijom prema polovima. I najveća razlika je u odnosu na npr. C8 ta što je teleskop puno manje osjetljiv na seeing. Slika je puno stabilnija i oštrija. Vrlo se lako dolazi u točan fokus, sve nekako lakše sjeda na svoje mjesto. Vjerojatno je to i do opstrukcije na SCT-u i većoj osjetljivosti na turbulencije, cime automatski pada kontrast i oštrina. Jednostavno – u APO refraktoru je češće mirna i oštra slika. Mjesec je standardno odličan , bolesno oštra slika sa crnim sjenama, bez refleksija u okularu.Povećanja stvarno idu u beskonačnost ako je atmosfera stabilna, jednostavno se čini da nema velikog pada u kvaliteti slike.

Na Petrovoj Gori sam također bio iznenađen prizorima u okularu. Globularci su razlučeni do centra, kugla oštrih zvjezdica na crnoj pozadini. Galaksije izgledaju kao na crno-bijelim astrofotografijama, slika je kontrastna a u galaksijam se bez problema vidi struktura.M 51, stvarno me iznenadila, baš kao sa fotografije, M 81i 82, neznam kad sam ih vidio ljepše , stanu zajedno u 14mm Speers (u Bobinom Ethosu da ne govorim kako izgledaju , moram si kupiti jedan ). Maglice isto, izgleda kao da APO optika nadoknađuje manji promjer kontrastom, tako da slika ne izgleda puno lošija nego u nekom 8″ SCT-u. Jest da bi u 8″ bilo malo više detalja na većim povećanjima, ali kontrast se nemože mjeriti, slika kroz refraktor je nekako, ljepša.

Sada mi je jasno zašto ljudi kupuju 8″ APO 🙂