Vixen VSD 100/3.8

Vijest o novom apokromatskom astrografu gotovo da se neopaženo provlači kroz astronomske krugove…no čak i ležernom čitatelju u cijeloj priči nešto “smrdi”. Otkad je Pentax prestao proizvoditi teleskope, astrofotografi željni apsolutnog savršenstva morali su sreću potražiti u drugim proizvođačima koji su uglavnom u svom dizajnu koristili razne kompromise – field flatteneri, slabiji kontrast, relativno maleno korigirano vidno polje za fotografiju… Po nekim glasinama i stručnjaci iz Pentaxa svoju su sreću potražili u novoj firmi, a sad se čini da je stvar napokon izašla na vidjelo! Riječ je o teleskopu koji neodoljivo podsjeća na stari Pentax SDUF 100, brzi f/4 astrograf, no ovaj puta u verziji sa pet elemenata i čak f/3.8! Vixen VSD 100/3.8 u svojoj najavi (na tržište bi trebao izaći ove jeseni) definitivno podsjeća na karakteristike starih Pentaxa – vidno polje korigirano za srednji format, zvijezde do 15 mikrona na rubovima, posebno dizajnirani reduktor (da, reduktor!!! Sa f/3.8 na f/3, to je senzacija!) i ekstender koji ujedno služi i za vizualna promatranja..

VSD_ScopeZa one koji možda nisu vidjeli stari Pentax SDUF, evo usporedba:

SDUF-totale-ota

Mislim da je usporedba dovoljna 😉 No svejedno, novi Vixen se čini zaista moćna sprava, a ako je to zbilja napredni Pentax SDUF, to je samo još jedna pozitivna stvar u cijeloj priči! Takahashi, pojedi se! Druge proizvođači uopće nisu vrijedni spomena. Za sada cijena nije navedena, osobno sumnjam da će biti manja od 5.000 EUR, sa korektorima od barem 500-1000, ali savršenstvo ima svoju cijenu. Iskreno, 5.000 EUR za ovakvu mrcinu je jako povoljna cifra. U kvalitetu Pentax, pardon, Vixen optike uopće ne treba sumnjati..kao primjer slobodno pogledajte moju galeriju astrofotografija 😉

 

Pentax O-GPS

Odmah na početku ću izaći iz ormara i priznati da sam veliki fan Pentaxa. Za to je kriv vlasnik ove web stranice, Boris Štromar, jer gledajući njegove (astro)fotografije u glavi mi se stvorio neuron koji povezuje pojmove „Pentax“ i „kvalitetno“. Kada sam kupovao prvi DSLR, naravno, kupio sam Pentaxa.

Po prirodi, uvjerenju i inatu sam vizualni promatrač, jer smatram da ima previše astrofotografa a premalo onih koji još uživaju u nebu na najdirektniji mogući način, a to je gledanjem kroz teleskop. Unatoč svoj predanosti astrognoziji ipak u meni postoji crv koji me tu i tamo natjera da uperim fotoaparat u nebo. I sama odluka o kupnji DSLR-a je pala nakon što nisam uspio kvalitetno zabilježiti konjukciju Jupitera, Venere i Mjeseca početkom prosinca 2008. jer me sribao „idiot“ fotić. Od nekog ozbiljnijeg bavljenja astrofotografijom spasila me činjenica da ona iziskuje velika ulaganja na koja nisam spreman. Tako se svo moje astrofotografsko iskustvo svelo na snimanje konjukcija, tranizita satelita, ISS-a, bljesaka Iriduma ili startrailsa. Pentax K200D nije bio ni neki fotić za astrofotografiju, šumio je pri dužim ekspozicijama što je otežavalo obradu fotografija. Sve se to promjenilo prije godinu i pol kada se pojavio Pentax K-5. Fotoaparat s fenomenalnim senzorom koji trpi duge ekspozicije i visoki ISO. Vrag mi nije dao mira pa sam se jedno vrijeme igrao s EQ1 montažom radeći ekspozicije od 30 sekundi i stackirajući ih u konačnu fotografiju. Negdje prije godinu dana, taman kada sam se igrao s EQ1, izašla je najava za Pentax O-GPS1 koji je trebao ponuditi mogućnost praćenja zvijezda prilikom fotografiranja. Sama ideja me oduševila i odmah sam znao da želim ovaj gadget, barem isprobati ako ga već neću moći kupiti. U ovoj recenziji usporedit ću rezultate Pentax O-GPS1 s EQ1 montažom. Cijena O-GPS1 je oko 200$, dok se EQ1 montaža s motorima može nabaviti za nekih 900kn.

Testiranje

Prvo, htio bih se zahvaliti Fotozoni na ustapanju Pentax O-GPS1 na testiranje.

Prvi dojmovi:

Sam uređaj je malen i lagan, nije pretjerao velik. Postavlja se u hot-shoe i učvršćuje potezanjem polugice. Za rad mu je potrebna 1 AAA baterija koja prema specifikacijama traje 7h. Nakon postavljanja GPS-a, pri paljenju fotoaparata odabirom u izborniku korisnik odlučuje što želi da GPS modul radi. Naravno, odabrao sam odmah Astrotracker opciju, kalibrirao fotoaparat (treba ga zavrtiti za više od 180° oko x,y,z osi), postavio ga na stativ i usmjerio prema Veneri. Prvi rezultat je bio odličan. Na 70mm i 60 sekundi ekspozicije sam dobio zvijezde bez ikakvih greški praćenja. Bio sam oduševljen pa sam probao 200mm 60sec na Plejadama. Nažalost, rezultat nije bio tako dobar, dobio sam izdužene zvijezde. Sljedeća meta je bio Orionov pojas na 100mm i 90 sekundi ekspozicije. Zvijezde su opet bile izdužene, mada puno manje nego na 200mm fokusa. Pritom sam već uočio jednu veliku nespretnost kod rada s Astrotrackerom. Naime, za svaku ekspoziciju korisnik moram petljati po izborniku. Nema nikakve opcije koja bi fotoaparatu naradila da napravi npr 10 ekspozicija na 60 sekundi, nešto kao timelapse. Nedostatkom te opcije, astrofotograf mora provoditi vrijeme pazeći na fotoaparat što je dosadno i nakon nekog vremena postaje naporno. Sva sreća, taj problem je vjerojatno lako riješiv prepravkom softwarea (na mom fotoaparatu je bio 1.12 firmware). Nakon što su me tanki oblaci potjerali s vrta, testiranje sam odgodio za nadolazeće noći. Inače, što se tiče lokacije testiranja, testirao sam s vrta gdje je horizont čist (svugdje je vidljivo barem 10° iznad horizonta) i nema strujnih vodova koji bi remetili GPS signal. Provjerom GPS satelita pomoću softwarea na Nokiji (Racechrono) ustrvdio sam da je uvijek bilo vidljivo 6 ili više satelita.

Večer druga

Drugu večer sam odlučio upotrijebiti svoj najdraži objektiv – FA 35 2.0. Objektiv je relativno kratke žarišne duljine i velike blende što je zgodno za wide field astrofotografiju. Postavio sam stativ i fotoaparat ponovno na vrt, gotovo na isto mjesto kao i večer prije i krenuo s kalibracijom i fotografiranje neba. Kalibracija je prošla bez problema pa sam usmjerio fotoaparat prema zalazećem Orionu. Fotografirao sam ekspozicije od 120 sekundi i dobio blago izdužene zvijezde. Na 30 sekundi zvijezde su bile gotovo točkaste. Iznenadilo me što je praćenje tako mušićavo, posebice kada se sjetim kako je 1 minutu na 70mm neku večer odradio perfektno. Okrenuo sam fotoaparat prema zviježđu Lava koji se nalazio blizu meridijana i di je u teoriji najlakše pratiti objekte na nebu. Napravio sam 4 ekspozicija koje sam planirao stackirati u jednu fotografiju. Na prvim fotografijama je praćenje bilo vrlo dobro, da bi se prema kraju niza već pokvarilo. Nakon serije fotografija Lava okrenuo sam fotoaparat prema repu Velikog Medvjeda gdje je praćenje bilo poprilično loše. To je bilo donekle i razumljivo jer su zvijezde bilizu nebeskog pola pa je njihovo prividno kretanje po nebu kompliciranije. Nakon igranja s GPS-om, odlučio sam snimiti 360° panoramu radi evidentiranja uvjeta fotografiranja.

Večer treća

Zbunjen ponašanjem odlučio sam studioznije pristupiti problemu praćenja. S 70mm objektivom puštao sam dvominutne ekspozicije u različitim smjerovima.  Krenuo sam prvo u visini od 45° nad horizontom i u smjeru juga. Nakon toga sam fotografirao u smjeru zapada, pa sjevera, istoka i na kraju opet juga. Najčudnije od svega je što sam najbolje rezultat praćenja dobio kada je fotoaparat bio usmjeren prema sjeveru. Praćenje je stvarno bilo dobro. U svim ostalim smjerovima je griješilo i to podosta. Na kraju, ne nalazeći logike u ponoašanju GPS modula odustao sam od daljnjeg testiranja.

Rezultati

Prva fotografija s praćenjem je ispala odlično. Greške praćenja su minimalne i manje su od optičkih aberacija objektiva (Sigma 70-200 HSM EX II). Evo jedan crop središta fotografije snimljene na 70mm i 60 sekundi ekspozicije.Veneras 70mm 60 sec

Samo par stupnjeva udaljene Plejade ispale su loše. Ovo je fotografija od 30 sekundi pri 200mm fokusa i crop je središta fotografije. Nažalost, praćenje se ovdje nije dokazalo…

… ali uz malo “kemijanja” u photoshopu moguće je popraviti rezultate. Kopirao sam background u novi layer i namjestio blending options na darken. Tako sam “zaokružio” zvijezde. Nuspojava toga je da su sitnije zvijezdice nestale.

Ne mora biti kod Plejada sve tako crno. Rijetko koji astrofotograf paradira po internetu s fotografijama pune rezolucije. Uz malo resempliranja i zaokruživanja zvijezda rezultati postanu solidni.

Uspio sam malo upecati i Orion prije zalaska. Fotografije je izgledala ovako nakon “oduzimanja pozadine” u PixInsightu. Radi se o 90 sekundi ekspozicije na 100mm fokusa. Vide se manje greške praćenja koja sam odlučio ispraviti.

Fotografija s malo “popravljenim zvijezdama”, korištena je ista metoda kao i kod Plejada. Zvijezde su sada malo manje, tamnije, najsitnije zvijezde i dijelovi maglice su nestali ali fotografija što se tiče praćenja izgleda puno korektnije. Nestajanju maglice se može doskočiti uporabom maski.

S već kratkim ekspozicijam moguće je uloviti i solidnu količinu deep sky objekata. Pod uloviti ne mislim da one pršte detaljima, već da se vide na fotografiji. Evo jedan primjer s galaksijama u zviježđu Lava. Sjajna, narančasta “zvijezda” je planet Mars. Radi se o 90s ekpozicije na 100mm i RAWom podignutim za 1EV. Dio greške praćenja nije zapravo greška praćenja već koma pri rubu fotografije. Naime, ovo je izrezano od donjeg lijevo kuta fotografije. Usudio bih se reći da se može prepoznati i supernova SN2012AW koja je tada sjajila 13. magnitudom.

Na kraju sam odlučio napraviti koliko toliko poštenu astrofotografiju Oriona. Stackirao sam 5 fotografija snimljenih na 35mm fokusa, 60 sekundi ekspozicije pri ISO800. Kako sam snimao iz svog svjetlosnozagađenog vrta, rezultati nisu spektakularni. Ove fotografije su vidljive na Flickru u punoj rezoluciji ako kliknete na njih.

Ovako je izgledao RAW frame:35mm_60s_orion_raw

Nakon stackiranja fotografija u DeepSkyStackeru, sređivanja pozadine i razvlačenja histograma u PixInsightu te ušminkavanja u Photoshopu mogu se dobiti ovakvi rezultati. S obzirom u kakvim sam uvijetima snimao i da sam neiskusan u astrofotografija, rezultati nisu loši. Uz vježbu i tamno nebo dalo bi se puno toga postići. Fotografije je također vidljiva na Flickru u punoj rezoluciji.35mm_60s_orion_obrada

U kakvim sam uvjetima snimao gornje fotografije možda vam dočara ova fotografija.Light pollution 2012-03-22 over Novo Čiče

Kao primjer što se može s EQ1 montažom u pravim uvjetima može se vidjeti na ove tri fotografije. One su također viljive na Flickru u većoj rezoluciji, trebate samo kliknuti na njih.

Glava BikaTaurus region

Andromeda Messier 31

Ljetni Mliječni putSummer Milky Way

 

Zaključak

Kao pravi Pentaxijaner trudit ću se biti nježan. Sama činjenica da se neki inženjer u Pentaxu sjetio astrofotografa je u svaku ruku veoma pohvalna. Smatram da ideja ima puno potencijala i uz dorade bi mogla biti veoma uspješan i simpatičan gadget. Malo trikova u obradi fotografije pokazuje da se mogu dobiti solidni rezultati koji pri manjim rezolucijama dobro izgledaju. Ipak, treba se poraditi na pouzdanijem radu praćenja i boljem softwareskom riješenju, posebice vezano uz snimanje fotografija u nizu. Nažalost, O-GPS1 kada se sada usporedi s najjefitnijom montažom koja omogućuje astrofotografiju gubi bitku, cijenom i performansama. Kada razmislim, možda sam O-GPS1 funkcionira vrlo dobro ali motori koji pomiču senzor u K-5 nisu dorasli zadatku. Hoće li tu biti poboljšanja vidjet ćemo u sljedećoj generaciji Pentaxovi fotoaparata. S boljim, zapravo pouzdanijim, praćenjem O-GPS1 mogao bi konkurirati ekvatorijalnim montažama koje su cijenom slične njemu ili čak skuplje.

 

 

Pentax Astrotracer

Pentax je na tržište fotoaparata izbacio jednu inovaciju koja će biti od koristi za sve potencijalne astrofotografe. Astrotracer je zapravo dodatak koji se nalazi u sklopu njihovog O-GPS1 modula. Modul se na Pentax DSLR fotoaparate stavlja na mjesto eksternog flasha, a služi za tagiranje fotografija geografskim koordinatama kako bi se na fotografiju automatski upisala točna lokacija na kojoj je snimljena. Ali to nije sve jer Astrotracer koristi te podatke zajedno sa informacijom u kom smjeru je fotoaparat okrenut kako bi se aktivirao mehanizam koji pomiče čip tako da se kompenzira rotacija Zemlje i zvijezde na slici ostaju točkice! Ova funkcija dostupna je na Pentax K-5 i K-r DSLR fotoaparatima.

Pitanje je koliko se duge ekspozicije mogu napraviti budući da se čip ne može puno pomaknuti, ali ipak je ovo zanimljiva novost budući da se mogu snimiti lijepe panorame zvjezdanog neba ili timelapse snimke bez dodatne astrofotografske opreme. Čestitke Pentaxu na inovaciji, očekujemo prve snimke!

EDIT: Prvi izvještaj možete pročitati ovdje (Google translate sa japanskog na engleski) i vidjeti fotografije u 100% rezoluciji za usporedbu.

Pentax 14mm XL

Ovaj okular sam osvojio na jednom Cloudynights natjecanju pisanju recenzije za CCD kamere. Do tada sam koristio samo standardne plossle i Antares ortho, te ponekad bacio pogled kroz neki drugi (tuđi) okular. 14mm Pentax XL je moj prvi kvalitetni širokokutni okular

Okular je došao u sexy prozirnoj kutijici – valjda da bi se mogao staviti u vitrinu bez da skuplja prašinu 😉 Meni osobno je dizajn vrlo lijep iako sam čitao da nekima smeta “gljivasti” oblik. Gornja leća je vrlo velika. Ako se ne varam, 14mm XL se sastoji od 6 elemenata. Svi imaju poznate Pentax SMC višeslojne premaze koji su vjerojatno među najboljima. Dovoljno je pogledati kako su refleksije u okularu tamne! Razlika u odnosu na obične plossle (imao sam 25mm) je poprilična. To znači da okular propušta veliki postotak svjetlosti do oka.

Vidno polje je 65 stupnjeva, što znači da okular pripada širokokutnoj klasi u koju možemo smjestiti Panoptic i Hyperion okulare. Noviji Pentax dizajn, XW, ima vidno polje od 70 stupnjeva. Eye relief je čak 20mm, pa je cijelo vidno polje lako vidljivo. Iako ne nosim naočale (već leće), naučio sam se cijeniti toliki eye relief jer kroz okular mogu promatrati vrlo opušteno. Tome pridonosi i lukavo osmišljen “eyecup” (hm, ne znam odgovarajući hrvatski izraz) koji rotiranjem mijenja visinu, te se može podesiti po želji.

14mm XL je odličan deep sky okular. Žarišna duljina mi jako odgovara jer u mojim teleskopima postiže nešto veće povećanje koje omogućava kontrastniji pogled na tamnije objekte. Zapravo, otkad imam 14mm XL, nisam poželio nabaviti nijedan okular veće žarišne duljine jer s ovim imam dovoljno veliko vidno polje za pronalaženje objekata.

Optički, okular je fantastičan, vrlo oštar i kontrastan. Uspoređivao sam ga s 13.8mm Meade SWA, Hyperionom i Speers-Walerom. U odnosu na njih, ima kontrastniju sliku (pozadina neba je tamnija), a zvijezde su oštre praktički do ruba vidnog polja. Toliko mi se svidio da me “razmazio”, pa sam ubrzo nakon toga kupio 10mm Pentax XW! Sjećam se da sam ga uspoređivao i sa nekim Naglerima, no nažalost nisam zapisao detalje. Znam da mi je XL bio puno udobniji za promatranje, tako da nisam previše žalio za Naglerovskim vidnim poljem.

Pentax XL okulari se više ne proizvode, zamijenili su ih noviji XW dizajni koji su također odlični. Iako skupi, ovi okulari su vrijedni svoje cijene. Manje zahtjevni amateri će se sigurno zadovoljiti sa, recimo, Hyperion okularima koji definitivno daju odlične performanse za svoju cijenu. No, ako naiđete na neki rabljeni XL okular, nećete požaliti. Osobno, ovog okulara se nikada ne bih odrekao, ali ipak ću uzeti 13mm Ethos 😉 Mislim da to dovoljno govori o Pentax XL-u – trebala se pojaviti mrcina poput Ethosa da ga zamijeni!

Pentax 10×50 PCF WP II

Dalekozor Pentax PCF WP II sam odabrao nakon što sam koristio više jeftinijih dalekozora, od “bezimenih” preko Oberwerka, do crvenih Tasco leća. Puno sam ih promijenio jer niti sa jednim nisam bio zadovoljan – osim prvog 7×50 Zeissa kojeg sam dobio na posudbu. Budući da je dalekozor ipak instrument koji se uvijek može nositi na put, čak ako u prtljagu ne stane niti najmanji teleskop, a uvijek je dobrodošao kao pomagalo za traženje objekata u teleskopu, odlučio sam se uzeti jedan stvarno kvalitetan “brand name” dalekozor.

Izbor je pao na Pentax jer sam do sada bio oduševljen njihovom optikom. Pentax 10×50 PCF WPII mi se učinio dobar “na papiru” sa povoljnom cijenom. Iako je cijena od cca 1500kn možda visoka u odnosu na standardne dalekozore koji se mogu naći u našim dućanima, mislim da je dobro uložiti nešto više novaca u kvalitetnu optiku. Kvalitetan dalekozor nećete tako brzo poželjeti zamijeniti drugim.

PCF WP II (Porro Center Focus Water Proof) već na papiru ima odlične karakteristike – osim standardnog prividnog vidnog polja od 50 stupnjeva i porro prizmi, dalekozor je punjen dušikom i vodootporan, što mu osigurava dugovječnost. Na slici se vidi atraktivan moderan dizajn koji je i u stvarnosti funkcionalan jer dalekozor dobro leži u rukama, a gumirano tijelo je ugodno držati i na niskim temperaturama. Mehanički, ovo je najbolji dalekozor koji sam do sada imao prilike koristiti. Razmak između očiju je lako namjestiti te se u toj poziciji drži cijelo vrijeme tijekom promatranja. Okulari imaju štitnike podesive udaljenosti – osim skroz spuštenih i izvučenih, mogu se klik-stopom namjestiti i na jednoj poziciji između. Tako namješteni dobro drže poziciju kada se prislone oči.

Desni okular ima odlično riješen prsten za podešavanje dioptrije, pa nije potrebno rotirati cijeli okular, već samo prsten koji tada ostaje na zadanom mjestu. Kod dalekozora gdje rotira cijeli okular često se može desiti da se dioptrija nehotice promijeni zbog pritiska za vrijeme promatranja, što ovdje nije slučaj. Ovaj sistem me ugodno iznenadio jer me konstantno namještanje dioptrije kod nekih dalekozora živciralo budući da se slika stalno defokusirala i više sam se bavio namještanjem nego promatranjem.

Kotač za izoštravanje se može “zaključati” kada se jednom postigne fokus, tako da se pogura u smjeru objektiva (čuje se fini tvrdi “KLIK”). To je korisno za astronomiju, ali treba upotrijebiti malo veću silu pa se ponekad desi da se forkus pomakne prilikom zaključavanja. No dalekozor i bez zaključavanja dobro drži fokus.

Jedino što nije na nivou konstrukcije je poklopac koji zajednički pokriva oba okulara. Ne stoji dobro na njima i lako pada čak i kada se dalekozor maksimalno raširi.

Za solidnom konstrukcijom ne zaostaje ni optika. Objektivi i okulari imaju odlične anti-refleksivne premaze, vrlo su tamni, što znači da propuštaju puno svjetla. Eye relief okulara je ugodnih 20mm. Slika je prilično oštra i vrlo kontrastna. U Pentaxu su očito odlučili da je bolje ponuditi okulare standardnog vidnog polja nego širokokutne kako bi kvaliteta slike bila što bolja. Kvaliteta je znatno lošija na rubovima, ali to se odnosi na ekstremni rub, dakle manje od 5 stupnjeva. To se uopće ne primjećuje kada se gledaju objekti u centru vidnog polja.

PCF WP II sam jednom direktno usporedio sa nekim no-name jeftinim dalekozorom. Jupiter je bio blizu horizonta i u jeftinjaku mu se uopće nisu vidjeli sateliti, dok ih je Pentax bez problema pokazao. Pentax sigurno nije optički najkvalitetniji dalekozor, ali zaista mnogo pruža za uložene novce.