Čaj od Maka
Svi se sigurno pitate, pa dobro, o čemu će ovdje biti riječ? Pa, s obzirom da je ovo Bobina kuhinja, a do sada se samo jelo, došlo je i vrijeme da nešto popijemo. Danas će to biti Orion Apex 127mm Maksutov-Cassegrain. Malo crveno čudo, stiglo je iz daleke zemlje sa jeftinom optikom putem kojekakvih rodbinskih veza.
Orionova verzija teleskopa je prva išla u prodaju, a uskoro bi se trebale pojaviti razne varijante istog teleskopa, uglavnom drugačije boje, jer kao nisu od istog proizvođača. Moš’ mislit’. Naši dragi najmnogoljudniji kosooki prijatelji sve to štancaju u istoj tvornici, sa gomilom drugih teleskopa.
Orion prodaje dvije verzije ovoga teleskopa, Apex i StarMax, sa nekoliko različitih apertura (90mm, 102mm, 127mm). Apex je navodno zamišljen kao spotting scope (to bi bio durbin), dok je StarMax zamišljen kao teleskop. Razlike su u tome što StarMax dolazi sa EQ-3 montažom i dijagonalnim zrcalom, a Apex bez montaže i sa prizmom koja ispravlja sliku. Optika je ista.
A sada par riječi o samom teleskopu i opremi. Dakle, 127mm je aperture i ±1530mm žarišne dolazi zapakirano u sexy crnoj, fino potfutranoj torbici sa par džepova. Ovo «oko» sam napisao zato što Mak-Cass-ovi fokusiraju pomicanjem primarnog zrcala, pa se žarišna duljina ponešto mijenja. Kad smo već kod pomicanja, zloglasni image shift, boljku velike većine SC-a i MC-a, nisam za sada primjetio. Scope dolazi sa ne tako lošim straight through 6x26mm finderom, koji daje ispravljenu sliku. Da li je potrebno napominjati kako je ovo loša varijanta, čim se gleda neki objekt iznad 40° dok je teleskop ekvatorijalno montiran? Kako bih stao tome na kraj, nabavio sam Rigel Quik Finder, koji projcira dva koncentrična kružića promjera 0.5º i 2º. Jedina stvar koja me razočarala je prizma. Jednostavno rečeno – ne valja. Puno se gubi na kontrastu, a kada sredinom vidnog polja prelazi svjetliji objekt, pojavljuje se «spike» koji potječe od loše izvedenog spoja dvaju elemenata unutar kućišta prizme. Prizma je brzo zamjenjena sa dijagonalnim zrcalom.
Sa donje strane teleskopa se nalazi sijaset kojejakvih rupica s navojima (6mm i whithvorth). Prvih mjesec dana, otprilike, teleskop je bio montiran na posuđenoj Manfrotto 410 montaži (hvala Mirko!). Montaža izdrži povećanja do nekih 80-100x. Iznad toga praćenje je muka, a fokusiranje zbog trešnje neizvedivo. Na svu sreću uskoro sam dobio malo stariju Vixen Super Polaris DX montažu, sa 35kg željezne štange umjesto tronošca (na slici). Da li treba reći da je ovo vrlo stabilan setup? Inače teleskop ima kojih 3.5 kg.
A sada par riječi o pogledu. Ono po čemu su Maksutovi poznati je oštrina i kontrast. Najbolji dokaz tome su fantastične slike planeta i Mjeseca. S obzirom da veliku većinu promatranja vršim sa balkona, planeti su mi omiljena meta jer zbog light pollution-a nema smisla gledati nikakav deep sky. Kakva je slika, pitate se? Kada se nakon nekih 30-60 minuta (opet ovisi koja je temperatura vani a koja u stanu) scope ohladi i na atmosfera se smiri na trenutak, slika je dobra do boli! Iako najčešće koristim povećanje od 157-220x (Kellner 10mm i 13.8 Meade SWA + 2x Barlow), ponekada se atmosfera smiluje i dopusti mi da pređem na moj omiljeni «planetarni» okular, 6mm Vixen Orthoscopic. Degradacija u kvaliteti nije primjetna. Jedino što se primjećuje je da slika više nije tako svijetla. No ipak se tu radi o 254x povećanju, dvostruko većem od aperture u milimetrima. U savršenim uvjetima, kao na jednom JSP-u prošle zime, uredno sam išao do 314x (10mm Kellner + 2x Barlow). Jupiter i Saturn su i dalje bili oštri. Znam da mi je bilo žao što nisam imao kombinaciju okulara za 350x, pa da i to isprobam. Interesantno je kako i jeftini okulari poput 10mm Kellnera, začuđujuće dobro obavljaju posao. Stvar je vjerojatno u velikom f omjeru, zbog kojeg se okulari ne moraju boriti sa zrakama koje upadaju pod velikim kutem.
O pojavama na planetima, na žalost mogu govoriti samo iz sjećanja. Ako se oblaci ikada razmaknu, možda napišem update. Velika crvena pjega na Jupiteru, se vidi uredno već pri povećanju od 150x. Oni «masniji» pojasevi se daju raspoznati i već pri 38x. Vidljivost detalja u pojasevima, je više pitanje stabilnih uvijeta. Kada se sve poklopi, mogu se očekivati veće formacije poput festoona i ovala, te ponešto strukture unutar istih. Isto tako, tranziti satelita i njihovih sjena preko jupiterovog diska ne predstavljaju neki problem.
Mars, na žalost još nije stigao na red, ali zato Saturn je. Cassinijeva pukotina zjapi već pri 110x, a sjena planeta na prstenovima se vidi i prije. Pojasevi oko ekvatora i u umjerenim zonama su takoder lake mete, a uz malo sreće, može se vidjeti i nekakva naznaka da pojasevi nisu savršeno homogeni. Ponekada se vidi i nešto detalja u prstenovima.
Ista priča vrijedi i za promatranje Mjeseca i Sunca (naravno, uz odgovarajući filter!). Spomenuti ću samo da se uz Baader filter vide faculae bez problema, te detalji unutar umbre i pneumbre.
Glede deep sky-a, velika žarišna postaje mali hendikep. Najmanje povećanje uz kombinaciju okulara koju posjedujem mi daje 40mm Meade 3000 (38x i 1.05º). Ipak, na kraju ispadne da najviše koristim 32mm Soligor Plössl (48x i 1.1º), zbog njegovog većeg vidnog polja. U tandemu sa Quik Finderom (i ponekad 6×26 finderom), objekte nije preteško locirati. Pripremajući se za Messier Marathon 2002, iz 2-3 pokušaja sam uspio pohvatati gotovo sve M-ove. Koliko se sjećam, stalno sam kasnio na dvije galaksije u Kitu. Inače, na svjetlijim DS objektima ponekada koristim jos i 25mm Sirius Plössl (61x, 0.8º) i 13.8 Meade SWA (110x, 0.61º). Detaljnije o deep sky objektima ne namjeravam pričati, s obzirom da je njihova vidljivost uglavnom funkcija aperture.
Par usporedbi sa drugim teleskopima. Kontrast i oštrina daju u ovom teleskopu dojam da se radi o većem instrumentu. Razlika između mog starog 114mm malog reflektora i malog maksutova je nemjerljiva. Apex je u jednoj sasvim drugoj klasi. S druge strane, prošle zime nakratko sam usporedio 120mm Konus refraktor i Apex-a na M1. Slika je bila, koliko me sjećanje služi, istog intenziteta svjetlosti, ali u maksutovu se ipak vidjelo malo više detalja. To me je ipak malo iznenadilo s obzirom da je refraktor ipak bez opstrukcije. Ovakav rezultat je moguće pripisati i dijagonalnom zrcalu na kojeg se vlasnik refraktora i Šef Kuhinje (Bobo) stalno žali.
Kakvi detalji se mogu očekivati na deep sky objektima, možete pročitati u ovom isječku sa jednog od JSP-ova:
«…Vani je tada bilo -6, a na odlasku se spustilo do -12/-13 Stalno je puhao vjetar, povremeno i prilicno jako. Kolko znam nitko nije mjerio granicnu magnitudu, no M31 se bez problema vidjela golim okom.
…Kad je stigao i drugi dio ekipe, poceli smo izvlaciti opremu. Opet je do izrazaja dosla prednost malih teleskopa. Dok je Dos samo izvukao dobsa van, ja sam vec gledao M36,M37 i M38. Kuzilo se da se teleskop jos nije ohladio, ali na 38x (40mm Meade 3000 Ploessl) i 48x (32mm Soligor Ploessl), tube currentsi nisu predstavljali neki problem. Sljedeca meta je bio M1. U starom 114mm reflektoru ga nisam nikada uspijevao naci, mozda najvise zbog ultra loseg findera. Jucer, dakle, vise nije bilo isprike. Kada sam ga nasao, najvise mi je odgovarao pogled u 32mm Ploesslu. Vidljiv je bio elipsasti asimetricni oblik, i ostre konture u odnosu na pozadinu. Na 111x (13.8mm Meade SW), je bilo premalo svjetla, kontrast vise nije bio tako jak.Slijedeca meta je bila M42. WOW! Ne sjecam se kada sam strukturu u samoj maglici vidio tako dobro. Povrsina same maglice (gotovo citavo vidno polje 32mm okulara) je ipak bila manja nego u 10″ kada sam gledao Oriona ljetos sa Mljeta. Ali kontrast! Maglica je inace imala onaj karakteristicni obliksismisa, prosaran sa crnim prugama, manje plina oko zvijezda u Trapeziumu, te crna pruga izmedu M42 i M43. Povecanja su isla do 111x. Mislim da sam tada skuzio i 5 i 6 (E i F) zvijezdu u Trapezu. Nisam bio 100% siguran, ali sada, kada od doma provjeravam njihove polozaje, cini se da je to ipak bilo to. Pokusao sam sa 10mm Kellnerom na 153x, ali bilo je samo gore, a i vjetar je tu vec igrao znacajnu ulogu. To je inace i limit povecanja kojeg izdrzi montaza. Dalje se sve trese. Ohrabren napasanjem ociju na M42, pokusao sam naci Flame nebulu, koja je ispod Alnitaka (lijeva zvijezda u Orionovom pojasu). Nakon puno izgubljenog vremena- nista. Sjecam se da sam je jednom gledao u Bobinom 120mm refraktoru (uz averted vision, naravno), ali mozda je bio u igri nebula filter.
Tu mi je vec postalo opasno hladno. Sve zivo se stislo, kotacic zafokusiranje, kotaci na montazi, moji prsti, dvogledi su se zamaglili,
itd…Jasa i ekipa su se pokupili, ostali smo Petra, Dos i ja. Krenuo sam na M78. To je difuzna maglica 8 Mag, koja najvise podsjeca na komet. Vide se i dvije zvijezdice u sredini. Mislim da sam je uspjevao naci u 10×50 dvogledu. Do tada se Andromeda dovoljno spustila, pa mozete pretpostaviti sto je bilo na redu. M31 jedva stane u 32mm okular. Vidi se gusta, svijetla jezgra, i disk koji se pruza oko nje. Nisam kuzio neku posebnu strukturu, a i koncentracija mi je polako opadala, ili bolje receno ledila se. M31 je ipak za dvogled, Fujinon, sto veci :)) M32 i dalje slici na defokusiranu zvijezdu, a M110 je vec zanimljivija. Nikad mi nije bilo jasno kako su Messier i Mechain prvo primjetili M32, a tek onda M110?Na redu su bili planeti. Jupiter je na 111x pokazivao North Polar Region, North Temperate Belt North Tropical Zone, North Equatorial Belt, South Equatorial Belt (bez podjele), South Tropical Zone, South Temperate Belt i South Polar Zone. U trenutcima kada bi se atmosfera smirila, razlucili bi se North Temperate Belt izmedu N. North Temperate Zone-a i North Temperate Zone-a. Isto tako SSTZ, STZ, i SSTB. Uh! Tko se tu snade, svaka mu cast! Pjegu nismo docekali, svi sateliti osim Io-a su bili sa desne strane. Gledali smo i sa Dosovim 10mm Ploesslom, nakon sto ga je odmastio! Saturn je na 111x pokazivao Cassinijevu pukotinu duz prstena. Sjenu na prstenu nisam skuzio. Od naoblake SPR i EZ. South Temperate Zone je izgledala kao jedno, na trenutke prosarana sa STB ili SSTB, ne bih znao. Na satelite nisam obracao paznju, bilo mi je vec jako hladno…»
Još par riječi o dvojnim zvijezdama, star testingu i rezoluciji. Double-double se razlučuje na 110x. F i E komponente u Trapeziumu se isto mogu razlučiti, ali ne sjećam se koje je povećanje bilo u pitanju (to je ionako više problem zbog razlika u magnitudi). Zvijezde na rubu globularca M13 su sitne točkice pri malim povećanjima. Kako povećanja rastu, zvjezdica je sve više. Isto se može reći i za M22.
Na kraju bih jos samo htio reći kako već dva-tri tjedna čekam da se razvedri, da malo pišem sa svježim dojmovima, i eventualno pokušam usnimiti airy-jev disk i fresnelove prstenove. Nažalost, vrijeme nije surađivalo, pa možda nadopunim ovaj tekstić sa par slikica jednom drugom prilikom.
napisao: Lovro Palaversa (2003.)
Leave a Reply