Kad sam se počeo baviti praktičnom astronomijom krajem devedesetih, često sam slinio po oglasima za teleskope tražeći “idealan” teleskop. Danas znam da idealan teleskop ne postoji, svaki ima neke svoje dobre i loše strane. Jedini “idealan” teleskop je zapravo onaj koji se često koristi – uzalud je imati ogroman i težak teleskop ako ga nećete moći transportirati na tamnu lokaciju ili ljetovanje s obitelji.
U tim oglasima često sam uočavao jedan vrlo simpatičan stolni teleskop, Astroscan. Stolni teleskop, promjera 105 mm i kratke žarišne, imao je okrugli donji dio koji se stavio na nisko konkavno postolje gdje se mogao okretati u svim smjerovima. Genijalno rješenje, štosan izgled, ali za moje tadašnje potrebe nije bio dovoljno univerzalan. Sad se prestao proizvoditi, a meni je žao da malog debeljka nikad nisam imao prilike vidjeti i koristiti.
Od prije par godina na tržištu se ipak pojavilo nešto slično – SkyWatcher Heritage dobsoni, i to čak tri verzije – mali 76 mm promjera (mislim da se prodaje i kao “National Geographic”), sklopivi 130 mm i na kraju 100 mm žarišne duljine 400 mm koji mi je zapeo za oko. Zbog karakteristika sličnih Astroscanu, posudio sam ga od Teleskop centra na jednu večer kratkog testiranja.
Teleskop sam isprobao s Petrove gore u noći gledanja perzeida, 12.8.2018. – noć je bila vrlo bistra i tamna. Teleskop je zbilja malen i mora ga se koristiti na nekakvom stolu jer nema mogućnost postavljanja na stativ kao što je imao Astroscan. Za razliku od Astroscana, dolazi sa star pointer tražilom, idealnim za ovu vrstu teleskopa. Dolazi s 25 mm i 10 mm okularima, za povećanja od 16x i 40x. Barlow leću koja dolazi u kompletu treba iz preventivnih razloga prvo spaliti, a tek onda baciti u smeće, da ne bi budući arheolozi mislili koja je to nazadna vrsta koristila toliko lošu optiku. U nuždi se može koristiti umjesto čašice za žesticu.
Dobsona sam za testiranje postavio na mali sklopivi stolić kojeg je posudio kolega astronom. Stolić, iako viši od onog kojeg koristim za postavljanje laptopa prilikom astrofotografije, nije bio dovoljno visok za ugodno korištenje teleskopa. Za ciljanje sam doslovno morao biti na koljenima i skroz nagnut da bi nešto našao na nebu.
Umjesto 25 mm okulara koristio sam 20 mm za 20x povećanje. Gledao sam otvorene skupove, prvo M 45 (Vlašići), pa tri otvorena u Kočijašu, M 36, 37 i 38. Na tih 20x povećanja i 100 mm otvora teleskop se zapravo koristi kao dalekozor na steroidima. 100 mm je ipak fini promjer i svi objekti su se baš lijepo vidjeli – zvijezde u skupovima sjajne i razlučene, a malo povećanje dalo je veliko vidno polje i fino smjestilo skupove u okoliš. Plejade su bile odlične, taman uokvirene da ne izgledaju “šuplje” kao kod bilo kojeg većeg teleskopa. Transparencija neba ponukala me da potražim maglicu u kojoj su uhvaćene Plejade – i zbilja, maglica s vidjela! Pomicanje vidnog polja pokazalo je i da maglica “šeće” sa zvijezdama, dakle zbilja se vidjela. Tri skupa u Kočijašu naciljao sam napamet, okvirno ciljajući po sjećanju. Opet, veliko vidno polje (2.6° za 20 mm plössl) i malo švrljanja, i jedan od skupova je pronađen. Vrlo brzo našao sam i druge, bez ciljanja kroz tražilo jer već iz iskustva znam da su blizu. Tu se pokazala prednost malog povećanja kojeg omogućava kratka žarišna.
Defokusirane zvijezde su na rubovima okulara pokazale čudne iskrivljene oblike, ali to nije previše smetalo kad je slika bila u fokusu. Slika je definitivno bila bolja u plösslu nego u okularu kojeg se dobije s teleskopom, oštrija i kontrastnija. Probao sam staviti i 20 mm Gold Line okular koji ima 66° prividno vidno polje (plössl ima 52°), no zvijezde na rubovima su bile prilično izdužene. To je bilo i za očekivati na f/4 teleskopu. Lijepo je bilo gledati veće vidno polje, ali mi je osobno ipak bilo draže s oštrijim plösslom.
Za vrijeme promatranja planeti se više nisu vidjeli, pa sam za objekt većeg povećanja naciljao M 57, Ring Nebulu. Na 20x povećanju uspio sam detektirati objekt samo zato što već imam iskustva s gledanjem Messiera – ne zato što se maglica nije vidjela nego je vrlo sitna i početnik bi ju možda previdio za neku sitnu zvijezdu. Pomoću 10 mm okulara (koji dolazi u paketu) već se vidio maleni disk. Barlow leća je pomogla da se disk poveća – M 57 dobro podnosi povećanja. Zamjenivši šugavi barlow iz kompleta za 2x Celestron Ultima barlow učinilo mi se da malo nazirem kako je središnji dio maglice tamniji, odnosno da maglica nije jednolični disk već se primjećuje oblik prstena. Na tom povećanju, 80x, nisam imao primjetnih problema s izoštravanjem. Slika je bila zadovoljavajuće oštra. Ipak, više od toga ne bi preporučio za ovaj teleskop.
Za kraj sam bacio pogled na M 31, galaksiju u Andromedi. Bila je gotovo u zenitu i, iskreno, nije mi se dalo klečati i ciljati. Kolega Alan koji mi je posudio stol je rekao “joj daj, pa M 31 je ogromna, to se nacilja napamet!”. Bome – za 10 sekundi galaksija je bila u vidnom polju, bez da je koristio tražilo! Pogled je bio odličan, jedan od ljepših prizora ove galaksije koji sam vidio. Galaksija se proteže na dobra 3 stupnja i ispunila je vidno polje od ruba do ruba (20 mm okular, 20x povećanje), ali baš taman za ugodno gledanje. Opet jedan objekt kojem se ljepota izgubi u većim teleskopima i na većim povećanjima. Fino se vidjela pruga između krakova galaksije, a satelitske M 32 i M 110 su bile vrlo sjajne.
Zaključak
Iz teksta se vidi da mi je bio gušt koristiti teleskop, ali sad je red da krenemo s manama. Moram napomenuti da je ovo vrlo skroman teleskop (što je i iz cijene lako zaključiti), pa ove mane treba shvatiti više kao upute na koji način bi trebalo koristiti teleskop. Prvo, nije ga moguće kolimirati. Primarno zrcalo je fiksno. Žarišna duljina je malena i f/4 teleskop ionako nikad ne briljira ne većim povećanjima na kojima bi kolimacija došla do izražaja. Iako bi bilo bolje da se može kolimirati, u ovom slučaju mislim da to nije neki značajniji problem. Više me zasmetala mast kojom je “podmazan” fokuser. Užasno je loša i ljepljiva, slučajno sam dodirnuo šinu i prsti su mi se gotovo zalijepili jedni za druge. To bi trebalo prvom prilikom maknuti i zamijeniti nekom boljom masti.
Pri upotrebi se fokuser malo teško okreće. Tu mast sam dodirnuo zbog toga jer je jedan od šarafa za učvršćivanje okulara nezgodno postavljen baš kod te šine koja doslovno smeta da se šaraf može okrenuti. Problem je riješen tako da se fokuser izvuče van, ali zbilja su mogli napraviti drugačiju poziciju šarafa. I na kraju, barow leća je stvarno smeće. Ne razumijem tu SkyWatcher logiku trpanja loših leća u komplet. Jedan 20 mm okular i normalni barlow bi bili puno bolja opcija.
Mali 100 mm Heritage dobson nema šarm legendarnog Astroscana, ali mu je funkcionalan nasljednik. Montaža je dovoljno čvrsta da se može ugodno tražiti i fokusirati bez puno tresuckanja, a opet se fino okreće bez zapinjanja. Teleskop je dobro balansiran za normalne okulare tipa plössl ili jednostavnije širokokutne kao Gold Line. Na šini ima tri već probušena utora gdje ide šaraf za fiksiranje na montažu. Uz bolje okulare daje jako lijepu sliku sjajnijih objekata dubokog neba na malim povećanjima. Upravo ga tako treba i koristiti, kao da je veliki dvogled s povećanjima ne jačim od 80-100x, ali uz uvjet da ga možete staviti na nekakav dovoljno visoki stol. Ovaj mali teleskop vidim kao odličnog pratioca na obiteljskim izletima i godišnjim odmorima, na stolu za piknik ili ljetnoj terasi. Malen i prenosiv, najbolji je pod tamnim nebom udaljenim od svjetlosnog onečišćenja. Nemate izgovora ne ponijeti ga sa sobom!
1 Pingback